Film: EDGE OF DARKNESS; triler, SAD, 2010.
Režija: Martin Campbell
Uloge: Mel Gibson
Distribucija: Padora
Ocjena: *** 1/2
Northmoor, poslovno carstvo negativca trilera “Na rubu tame“ Dannyja Hustona, izgleda kao leglo zlikov(a)ca iz (starih) Bond-filmova. Čak i zaplet ima veze s nuklearnim oružjem, makar Huston na trenutak spomenuo postmilenijske “prljave bombe džihadista“.
Redatelj Martin Campbell već je dao dvostruki prilog “bondiani“ (“Zlatno oko“, “Casino Royale“), no “Edge of Darkness“ teško da će pretvoriti Mela Gibsona u akcijskog junaka po mjeri agenta 007, iako je glumac, zanimljivo, bio u najužem izboru za ulogu upravo za “Goldeneye“. Zašto i bi? Gibson ima svoju uhodanu akcijskoherojsku šprancu - junak, često drot, koji, posvećen osveti i izjeden unutarnjim demonima krivnje, grubo izvršava pravdu, jer “nema što izgubiti i nije ga briga“ (“Pobjesnjeli Max“, “Smrtonosno oružje 2“, “Hrabro srce“, “Ucjena“...) - kojoj se mudro vratio nakon osam godina izbivanja pred kamerama (u glavnoj ulozi) pronašavši je u Campbellovu filmovanju vlastite mini serije.
Mnogo se toga promijenilo otkad se Gibson posljednji put junačio. Negativci, još uvijek naličja zla, samo s nešto mutnijim ciljevima, sada su skriveni iza ostakljenih korporacijskih nebodera, kakve je Martin Riggs spektakularno skršio u “Smrtonosnom oružju 4“, a teorije zavjere, svi oni vladini politički manevri, koje je budan sanjao njegov paranoidni taksist Jerry Fletcher u filmu “Conspiracy Theory“, postali su java.
Gibson se, kao Thomas Craven, dobro snalazi u tom novom svijetu i nije baš “too old for this shit“. Istina, godine su mu nacrtale bore na licu i malčice umrtvile dječački šarm, ali njegove nebeskoplave oči još uvijek su u jednom trenutku kadre prostrijeliti pogledom bijesa, da bi se u drugom namočile suzama boli koje kao da se srame poteći niz obraze.
Kad mu kolega, vjerujući da je on bio meta, kaže da je napadač koji mu je umorio kćerku (Bojana Novaković), “naoružan i opasan“, Craven će ga pitati “A što sam ja?!“, aludirajući valjda na krilaticu “Lethal Weapona“ (“Glover nosi oružje. Gibson JEST oružje.“), koju Campbell potencira prekidajući njegove psihološke duele s “čistačem“ Jedburghom (odlični Ray Winstone) kratkom, ali finesiranom egzekucijom akcijskih scena (nenadana nesreća na cesti i naknadna pucnjava).
Da, Craven se doima poput ostarjela Riggsa koji je ostao sam, bez Murtaugha, Lorne Cole, pa i dežurnog smetala Lea Getza, a “Na rubu tame“ može se shvatiti (i) kao Gibsonov “Gran Torino“. Pročitan tako, dakle kao hommage junacima koje je nekoć tumačio, ovaj muževni triler uzdiže se iznad puke solidnosti tipična filma osvete.
