Film: THE CHRONICLES OF NARNIA - PRINCE CASPIAN; fantazija; SAD, 2008.
Režija: Andrew Adamson
Uloge: Ben Barnes, Anna Popplewell
Distribucija: Continental
Ocjena: **
Nije tajna da su pisci J.R.R. Tolkien (“Gospodar prstenova”) i C.S. Lewis (“Kronike iz Narnije”) bili dobri prijatelji, često tematizirali o književnosti uz šalicu čaja i međusobno dijelili misli. S druge strane, ekranizatori njihovih kapitalnih serijala fantazijskog podžanra “mača i magije”, redatelji Peter Jackson (“King Kong”) i Andrew Adamson (“Shrek”), tek se površno poznaju. Nikad nisu raspredali o literaturi. A nisu se ni dobacivali idejama na svakodnevnim čajankama.
No, Adamson je dobar dio njih poskrivečki ipak “pozajmio” od Jacksona. To je napose očito u nastavku osrednjeg spektakla “Kronike iz Narnije: Lav, vještica i ormar” u kojemu Adamson, kao nedavno Roland Emmerich u “10 tisuća prije Krista”, s vrlo malo ili nimalo invencije, pored “Gospodara prstenova”, kopira i mnoge hitove, među ostalim dva “Povratka” - “Jedija” i “Mumija”.
Za razliku od prethodnika, u “Kraljeviću Kaspijanu” nema čarobnog starog ormara koji posjeduje moć teleportacije u čudesnu zemlju naseljenu pričajućim miševima, jazavcima, medvjedima, minotaurima, centaurima i drugim stvorenjima; četvero klinaca Pevensie naći će se na pješčanoj plaži Narnije nakon što se u londonskoj podzemnoj željeznici otvori vremenska crvotočina. Bijela vještica (Tilda Swinton) pojavljuje se samo na tren.
Čak ni “kristoliki” lav Aslan (glas Liama Neesona), koji je u prvome filmu “ustao i riknuo”, nema bitno veću minutažu. Pače, njegov je lik sveden na životinjski gromor i sipanje (Božjih) mudrosti - u maniri Heraklita - tipa “Stvari se nikad ne dogode dvaput na isti način...” koje ponovno potvrđuju “Narniju” kao religioznu alegoriju, pokazujući se usput i pogubno licemjernima. Nastavak, istina, ima ponešto mračnije tonove i raskošnije produkcijske vrijednosti, no režija je još uvijek “anemična”, posebice kad nema uporište u pregnantnu CGI-ju.
Zbog toga je, ma koliko spektakularna bila, tradicionalna “viteška” akcija, pomiješana s računalno stvorenim slikama, ponovno bolno “beskrvna”. U scenama gdje se potlačeni Narnijci, kao Ewoksi, pobunjuju protiv vladara u odorama španjolskih konkvistadora, šetajuća stabla desetkuju protivničke katapulte, a sam Bog srdito kasapi horde negativaca, mačevi doista “iskre” na sve strane, ali ne i "magija". Jer, Adamson nije Heraklit. Kod njega se, nažalost, stvari događaju dvaput na isti način.
