StoryEditor

Koji ćemo simbol izabrati: Donju Mahalu ili Brijune?

6. siječnja 2019. - 13:00

Fabijan Šovagović bio je zvijezda gdje god bi se pojavio. Ogroman talent, gromada od umjetnika, ipak, samo u jednom mjestu nije bio zvijezda. To su Ladimirevci, malo slavonsko selo u kojem je rođen, selo za koje je govorio da ga je "sa sobom ponio u grad i godinama ga nosi u sebi".

On u Ladimirevcima nije bio zvijezda, kada bi došao, samo se reklo da je doš'o Fabo, kao da se vratio ukućanin koji je upravo nahranio konje vrativši se s njive. Obilazio bi bake i đedove, pitao se s njima o zdravlju, o marvi, o životu, drmnuo bi koju ljutu sa suseljanima pa sokakom kući, kao da nikada nije otišao.

Koliko ga je obilježila slavonska ravnica i Ladimirevci, govori i činjenica da je i glumu uspoređivao s oranjem, ali ne ovim današnjim s klimatiziranim traktorima, nego oranjem iz svoga djetinjstva kada je stoka vukla plug, a od orača se tražio napor, pravo umijeće, pa i umjetnost dijaloga sa stokom.

Kada su mu za vrijeme Domovinskog rata "dirnuli u ravnicu", kao da su mu dirnuli u dušu, pa je sa "Zlatnim dukatima" snimio onaj snažni spot "Ne dirajte mi ravnicu". Fabo tu plače, ne glumi. On ustvari nikada ni nije glumio, a to je svojstvo koje razlikuje mediokritete od glumačkih genija: prvi recitiraju tekst, drugi ga uskrisavaju. Fabo je ovaj drugi...

Karakter iz prirode

Ode nam i drugo dijete ravnice, bosanske Posavine, Ivo Gregurević. Ono što su za Fabu bili Ladimirevci, to je za Ivu Donja Mahala. U Donjoj Mahali, u Orašju, Ivo nije bio zvijezda, bio je onaj koji bi banuo za kolinje, došao na čvarke, obišao ljude, maznuo koju s dečkima, šargija ili tamburica svejedno, i vratio se nazad u egzil, u Zagreb.

Sve što vrijedi za prvog genija, Fabu, vrijedi i za Ivu, a to je, među inim, da ne postoje male uloge, samo mali glumci. To se uči u zavičaju, tu nitko nije nevažan, niti stoka koja te hrani, kamoli ljudi. Priroda i prirodnost koju daje malo selo, Donja Mahala ili Ladimirevci, pretače se u karakter, u prirodnost jednako na daskama kao i u životu.

Da su izdali Donju Mahalu ili Ladimirevce, nikada ne bi bili tako veliki, prirodni glumci koji ne recitiraju, već uskrisavaju bilo da se radi o Shakespeareovim likovima, bilo o domaćim đilkošima, od Čaruge do Đuke Begovića.

S Gregurovićem i Šovagovićem padaju sve isprazne priče o ruralnom i urbanom, o provincijalizmu i kozmopolitizmu, oni svjedoče svojom biografijom da je provincija mentalna kategorija, da je svakom autentičnom čovjeku potrebno gajiti duhovnost provincije nasuprot snobovskom i apstraktnom "građaninu svijeta", koji je zapravo ništa, esteta, pozer i šuplji konzument ako ga iščupaš nepovratno iz Ladimirevaca ili Donje Mahale, svejedno.

Ništa, zapravo, nije tako provincijalno kao prijezir provincije, samodoznačeni elitizam u kojem čuči palanačka samodopadnost gdje se ksenofobija i stereotipi zamataju baljezganjima o urbanosti, o gradu nasuprot selu.

Iako su veliki gradovi, kako veli Chesterton, mjesta u kojima caruje uskogrudnost, skučenost, gdje ljudi, za razliku od malih zajednica, biraju društvo i kvartove u kojima će živjeti, koji odražavaju njihov materijalni status, rasu, naciju ili neke druge sklonosti i predrasude, jer ne živi isti soj ljudi na Pantovčaku, u prvom ili petnaestom pariškom arondismanu. Grad nije mjesto različitosti, već pozornica za grupiranje istih, pozornica koja se zove (ograđeni) kvart u koji se ulazi s karticom.

Sok zemlje

Svijet koji simbolizira Donja Mahala ili Ladimirevci postupno nestaje, globalistička homologacija, kulturološka, vrijednosna i svaka druga, briše sve razlike, nestaje izvornost, nestaje posebnost, neponovljivost, sve ono što su bili Fabo i Ivo, bez te ukorijenjenosti i njihova glumačka originalnost ne bi postojala, ona se ne uči na akademiji, već na i u zemlji iz koje si upio neponovljivi sok kojim potom napajaš svijet različitošću, posebnošću, izvrsnošću, a ne šablonama po mjeri trenutne mode ili trenda.

Nije stoga čudno da je Ivo Gregurević, još dok se topovske cijevi nisu ohladile, Dane hrvatskog filma organizirao u – Orašju. Dajte dite materi. Nije mu palo na pamet takvo što gurati na mondena mjesta poput Brijuna, gdje bi ti dolazilo birano društvo, političari, saborski zastupnici i to sve za par kuna.

Festival u Orašju je za narod, to je umjetnost koja se ne getoizira na elitnom otoku sa šakom snobova koji ne razlikuju kralja Leara od Kraljevića Marka, koji s prijezirom gledaju na svoja rodna sela, na svoje korijene, na Hrvatsku, kojima je uspjeh u sporednim ulogama u Hollywoodu malj za provincijalno razmetanja svojim globalnim likom i djelom, pri čemu nitko nikome ne osporava glumački talent, već funkciju u koji je taj talent stavljen, a ona je parapolitička, parahumana i kvazielitna.

Ivo je otišao od tamo odakle je i došao, iz Donje Mahale. Njegova smrt ga nadilazi, ona postaje pitanje upućeno Hrvatskoj, što joj je budućnost, ono što simboliziraju Ladimirevci, Donja Mahala, Orašje, ili ono na Brijunima?

Izdvojeno

14. srpanj 2020 06:57