KLIP Neki novi 'Klinci'

Film: KLIP; drama; Srbija, 2012.
Režija: Maja Miloš
Uloge: Isidora Smijonović, Vukašin Jasnić
Ocjena: ****

Poljubac okrvavljenim usnama možda i najbolje oslikava “Klip“, žestoku tinejdžersku dramu o odrastanju. U smionom, ultrakontroverznom debitantskom cjelovečernjaku 29-godišnje srpske redateljice i scenaristice Maje Miloš ljubav se miješa s nasiljem u doba pornografije novomilenijskog (tranzicijskog) društva. Miješaju se i tjelesne izlučevine (krv, sperma...) u naturalističkim prikazima neromantizirana seksa i (auto)destrukcije, mladenačke nastranosti i generacijskog zastranjenja.

Maja Miloš, nasljednica poetike kultnog “crnog talasa“ (Žilnik, Makavejev) i predstavnica beskompromisnog srpskog “novog vala“ (“Život i smrt pornobande“, “Šišanje“, “Srpski film“, “Tilva Roš“) stvorila je neumiveni, nimalo ružičasti svijet tinejdžerskih sirovih strasti. Zadovoljavanje primarnih i sekundarnih mladenačkih nagona (orgijanje, opijanje, drogiranje) nadmašuju sve dosad viđeno unutar – u regiji takoreći nepostojećeg - žanra “teen“ filma, čak i svojedobno zabranjivane “Klince“ (1995.) Larryja Clarka i “Trinaest“ (2003.) Catherine Hardwicke, utoliko da na odjavnoj špici “Klipa“ stoji kako “maloljetne osobe nisu učestvovale u eksplicitnim scenama seksa i golotinje“. Kakav ćemo film gledati, nesramežljivo najavljuje prva scena. Momak snima djevojku digitalnom kamerom u nekakvom sobičku i uspijeva je navabiti da (pro)govori prljavo. “Volim da ga primam, samo mi ga gurni, hoću da ga osjetim“, stenje napaljena malodobnica s rukom u gaćicama. To je, ispostavlja se, samo jedna pozadinska sličica s razuzdanog srednjoškolskog tuluma. A djevojka je Jasna (izvrsna, iznimno fotogenična debitantica Isidora Smijonović), heroina Milošina filma. Jasnin otac teško je bolestan, k tome u kuću u predgrađu useljava joj se i rodbina. Mlađahno djevojče, naoružano vjernim mobilnim telefonom s kamericom, od derutne stvarnosti i (ne)komunikacije s roditeljima bježi u slomljeni zagrljaj alkohola, droge, seksa i turbo-folka, totalno drugi svijet.

U školskoj učionici Jasna ljubi grudi prijateljice i licka joj “piercing“ na pupku, u WC-u oralno zadovoljava “finog dečka“ Đoleta (Vukašin Jasnić). Kod kuće, u sobi, školarka pjevuši cajke valjda kako bi dala povoda da je usporede s Cecom (“ličite malo“), snima se u izazovnim pozama na krevetu noseći tange i takve slike kači na Facebook profil. Kada padne mrak, na sebe navlači kratke “droljaste“ haljinice s leopardovim uzorkom, uskače u šarene štiklice i s prijateljicama izlazi vani u narodnjačke klubove slušati “pevaljke“, gdje su vodka i džin i dalje “in“, a konzumira se i kokain, stoga se mamurno jutro, još tuplje od noći, redovito dočekuje u horizontalnom položaju na autobusnoj stanici.
Rabeći ulični jezik, scenografiju pa i koreografiju suvremena društva, Miloš nudi sve samo ne uljepšanu viziju života srpske omladine. Sadržajem i osobito energičnim stilom “Klip“ snažno korespondira i komunicira s vremenom (šifra: Fejs i YouTube). Slika je namjerno nečista, kadriranje neprecizno, poput videa iz kućne “broadcast yourself“ radinosti koji se, snimljeni “digitalkom“ ili mobitelom, postavljaju na najpopularniju internet-stranicu za pregledavanje “clipova“, obilato gledaju, kopiraju i “šeraju“, razmjenjuju kao nekoć nevine sličice “Životinjskog carstva“.

Dramaturška odrednica niskobudžetnog Milošina filma polazi od snimke mobitelom, što je dobar izgovor za vizualnu naraciju što nadilazi gdjekad tanak scenarij. Kamera Jasnina mobitela vječito je upaljena tijekom interakcije junakinje s objektivom koja metafilmski predstavlja Milošin alter-ego. Treperavo oko mobitela “bigbrotherovski“ vidi sve, ne sklapajući do kraja kapke ni pred najškakljivijim, povremeno repetitivnim “seks, piće i krvoproliće“ scenama kako bi Miloš osigurala direktni efekt šoka i podvukla po(r)uku ljubavne priče filma... a) moderna intima mladih ljudi postala je javna stvar u surovom okruženju loših izvanjskih utjecaja/maksimalne dostupnosti svega i svačega, b) u takvoj nezdravoj okolini mladima je sve teže ispoljiti emocije na lijep način pa su prisiljeni grubošću se braniti od vrtloga uzavrelih pubertetskih osjećaja i žudnje.


Disfunkcionalna ljubavna priča “Klipa“ uzemljena je u hinjeni realizam kao refleksija zbilje, precizno odgovarajući filozofiji redateljičina filma stvorena da provocira/sablazni, ali i pokretnim slikama ispiše hvalevrijedan društveni komentar o još jednoj izgubljenoj generaciji. Miloš djelomično koristi (kvazi)dokumentarističku estetiku trendovskog “found footage“ filma. Mnoge scene iz “Klipa“ zasigurno bi se mogle pronaći na kameri u mobitelu prosječnog srpskog srednjoškolca, kao i hrvatskog.

Tmurni, nihilistički svagdan beogradske “džungle na asfaltu“ ilustriran u “Klipu“ ne razlikuje se bitno ni od (post)tranzicijske svakodnevnice zagrebačkih/splitskih adolescenata. Na Jasnu i ekipu može se vikendom naletjeti i u birtijama/klubovima Lijepe naše kako se talasaju uz narodnjačke stihove, poput onih Nede Ukraden “Da se nađemo na pola puta“. Nitko od domaćih redatelja, međutim, još uvijek nije smogao hrabrosti da verističke audio/video isječke istrgne iz mladenačke stvarnosti i preseli ih na veliki ekran.

Zabrana prikazivanja u Rusiji Zbog niza krajnje eksplicitnih “full frontal“ scena, masturbiranja, analnog seksa, ejakuliranja, brijanja spolnih organa itd, “Klip“ bi, da je pušten u američkim kinima, zasigurno bio etiketiran zloglasnim NC-17 predikatom. Upravo radi takvih scena, film je ljetos bio zabranjen za kinodistribuciju u Rusiji. Naime, Ministarstvo kulture Rusije odbilo je prikazivanje zgroženo "psovkama, scenama s korištenjem droge, alkohola i materijala pornografskog karaktera u kojemu sudjeluju maloljetnici", što proturječi normama ruskog federalnog zakona o "zaštiti djece od informacija koje donose štetu njihovom zdravlju i razvoju".

Interesantne, ali nezaigrane 'Fleke' Suvremena hrvatska kinematografija najviše se približila realističnom prikazu tuzemnih tinejdžera u prošlogodišnjim “Flekama“ mladog zagrebačkog redatelja Alda Tardozzija, no interesantnom filmu bolno je nedostajala zaigran(ij)a režija koja bi išla u korak s vremenom, ako već ne i prostorom.

Od 'Tigra' do 'Bauera' Na veoma uglednom festivalu u Rotterdamu “Klip” je dobio jednu od glavnih nagrada (“Tigar“). Osvojio je priznanje za najbolji debitantski film na festivalu “Peace and Love“ u Švedskoj, kao i glavnu nagradu na međunarodnom festivalu “Cinema City“. Isto tako, ostvarenje Maje Miloš ljetos je na Motovunu nagrađeno “Bauerom“ za naj-film u regiji, deklasiravši preostala dva finalista - hrvatskog (Schmidtov “Ljudožder vegetarijanac“) i slovenskog (“Izlet“ Nejca Gazvode) predstavnika.