Film: JANE EYRE; drama; SAD, 2011.
Režija: Cary Fukunaga
Uloge: Mia Wasikowska, Michael Fassbender
Distribucija: Discovery
Ocjena: ****
Barem je deset filmskih čitanja doživjela legendarna “Jane Eyre“ Charlotte Bronte. Najpoznatija verzija romana svakako je ona iz 1943. s Joan Fontaine i Orsonom Wellesom, jednu od posljednjih, pak, režirao je 1996. Franco Zeffirelli s Charlotte Gainsbourg i Williamom Hurtom. “Jane Eyre“ ekranizirana je takoreći jednako frekventno kao “Hamlet“.
Je li svijetu (filma) onda baš potrebna još jedna “Jane Eyre“? Jest ako je potpisuje Cary Fukunaga, mladi Amerikanac japanskih korijena. U naslovu “CineMark“ recenzije Fukunagina prvijenca “Sin Nombre“ (2009.), snimljena u meksičkoj produkciji i na tamošnjim lokacijama, opravdano stoji kako bi sinefili svakako trebali zapamtiti redateljevo (prez)ime.
Na osnovi “Bez imena“ može se i nazrijeti koliko je vizualno daroviti Fukunaga pogođen izbor za režiju filma o potisnutim emocijama, s ranjenim likovima koji hine razmjernu hladnoću, poput “strojeva bez osjećaja”, premda duboko u sebi, ispod naoko studene, zakopčane površine, izgaraju od čeznutljive strasti i erosa. Mlada Sayra i El Casper u tom su kontekstu bili njegovo zagrijavanje za Jane Eyre (vrlo dojmljiva Mia Wasikowska) i Edwarda Fairfaxa Rochestera (odlični Michael Fassbender u svojevrsnoj parafrazi uloge iz “Akvarija”).
Međutim, “Jane Eyre“ nije samo još jedna kostimirana ljubavna drama a la “Ponos i predrasude“. Zeffirellijeva inačica snimljena je u razdoblju kad su harali Merchant i Ivory, stoga je veza Jane i Rochestera odavala moralne kodove vremena i gdjekad podsjećala na odnos Jamesa Stevensa i Miss Kenton iz “Na kraju dana“. Fukunagina verzija je, pak, definitivna “Jane Eyre“ za novi milenij “Twilight“ serijala i feminističkih junakinja.
Film se napaja na izvoru “Sumraka“ (misteriozni, turobni muškarac s mračnom tajnom, seksualno buđenje kreposne tinejdžerice/djevice na pola puta između djevojke i žene...), no ne bojte se - nije to “Crvenkapica“ Catherine Hardwicke. Sinergija Jane i Rochestera srce je romana, tako i ovog filma. Naravno, treba vremena da “nijemo” srce počne kucati kad “siromašna i neznatna” Jane postane guvernanta u Rochersterovu samotničkom zdanju.
Fukunaga se u “flashbackovima” najprije dotaknuo djevojčina teškog, “dickensovskog“ djetinjstva kod pakosne ujne, gospođe Reed (Sally Hawkins), odnosno u sadističkoj ustanovi za “sveobuhvatno obrazovanje“, gdje je razvijala skrušenost i samoprijegor, što je utjecalo na formiranje njezine osobnosti, jer “sve guvernante imaju tužnu priču”. Uvod u film, postavljen u sadašnjost, napose je uzbudljiv. Sukladno bajkovitim bojama na nebu i činjenici da Jane glumi Mia Wasikowska, čovjek bi se mogao sjetiti “Alise u Zemlji čudesa“.
Kad se nebo namršti i kamera prikaže Jane kako bježi odnekle, sva uplakana, dok joj kiša briše suze, postavljaju se temelji za gotičku, grobnu, gotovo košmarnu atmosferu Burtonove “Sanjive doline“ (šifra: ulazak Rochestera u film), satkanu od vremenskih neprilika (grmljavina, vjetar, magla), krajobraza (divlje šume) i arhitekture (izolirani dvorac Thornhill).
Drukčijnost Fukunagine “Jane Eyre“ jest što se radnja djelomično odmotava kao horor, s pokojom “bu“ scenom, strahom od nepoznatog, autodestrukcije, osobnih demona i ludila. No, ovo je ponajprije film o emancipiranoj heroini. Nakon gašenja “nezakonite strasti” Jane gura tugu u zapećak i bira vlastiti put na raskrižju vremena koje tek treba doći. Rochester na koncu kao da u ime muškog roda u nevjerici govori kako mora da sanja. “Probudi se onda”, poklapa ga Jane.
