KolumneJučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Bernardić je trebao otići šotobraco s Grabar-Kitarović

Piše Ivica Ivanišević

Od zažarenih stranačkih aktivista postoji samo jedna gora skupina ljudi: mladi zažareni stranački aktivisti. Strašno je, upravo nepodnošljivo, gledati djecu kako se radosno pokoravaju bezličnim partijskim drmatorima, kako složno skandiraju i pocikuju, zborski pjevaju i oduševljeno plješću.

Zar im roditelji nisu objasnili kako nikad nije kasno za uprknjivanje jer je rektalna speleologija sport kojim se ljudi mogu nesmetano baviti u punoj zrelosti, pače, i u trećoj dobi? Zar ih uistinu ispunjava činjenica što svojom odanošću ispunjavaju stanoviti tjelesni otvor voljenog, a slučajnog vođe kojega se za deset godina nitko neće sjećati? Kako su, pobogu, uspjeli u tako nježnoj dobi izgubiti i zadnju mrvicu samopoštovanja, pa oduševljeno pristaju biti puka suma piksela kojima se dopunjava kadar s trijumfalno iskeženim liderom u prvome planu?

Prošle nedjelje jedna mi je takva ozarena nakupina mladih aparatčika pokvarila i ono malo izbornog meraka. Kad pobijedi kandidat za kojega ste glasali preko volje i ispod vlastitih kriterija, pomalo prezirući sebe sama, nemate previše razloga za veselje. Ali, eto, slijedeći onu staru estradnu mudrost, dao sam se uvjeriti kako i meni za sriću malo triba. A onda je na pozornicu zagrebačke Tvornice izašao Davor Bernardić, Sheldon Cooper hrvatske politike, fizičar čija partijska karijera prkosi zakonima fizike, jer je po tim aksiomima davno trebao biti prošlost – i tek propupali ptići su se uskokodakali.

Kad se iz stotina mladalačkih, tankih glasova zaorilo “Bero, Bero!”, znao sam da počinje fešta u kojoj ne samo da ne mogu sudjelovati - o njoj ništa ne želim niti znati. Učinio sam jedino što biraču mojih godina u demokratskom društvu stoji na raspolaganju kad ga nažulja invazivna, toksična politika.

Jednom davno nadali samo se kako možemo promijeniti svijet. Nada je u međuvremenu ugasla kao paver u uljanici i ustupila mjesto praktičnom znanju: ako već ne možemo mijenjati svijet, mijenjajmo televizijski kanal. I tako sam ugasio miće beriće i Beru osobno, koji je, čitao sam sutradan u novinama i na portalima, desetak minuta uprazno palamudio uspijevajući u naoko nemogućem: biranju rečenica ispražnjenih od svakoga razloga i smisla te znalačkom promašivanju svih mogućnosti da kaže nešto važno ili barem suvislo.

Milanovićeva pobjeda u svim je biračima lijevih sentimenata (a i šire, među ljudima koji hadezeovce ne mogu vidjeti „dvojezično“, ni u štampi ni u tisku) razgorila nadu da bi SDP iznova mogao postati ozbiljna stranka. Ta bi ufanja možda i imala nekoga smisla da na čelu partije nije Davor Bernardić, čovjek koji nema ne samo čvrsta nego bilo kakva politička uvjerenja, koji je u SDP-u samo zato što nije u HDZ-u (premda bi se najbolje uklopio u HNS, partiju ljudi bez svojstava, karijernih prilivoda i kramara).

Stranku je dobio na pladnju, nakon Milanovićeva povlačenja, bez ikakvog truda, i u vrlo pristojnome stanju, što se danas počesto zaboravlja. U nekoliko godina pod njegovom vlašću SDP je ostario za pola stoljeća. Baš kao u onome davnom kafanskim hitu, dotak’o je dno života, Da bi se na koncu od njega, života, umalo i rastao. Putem je demoralizirao simpatizere te pogubio mnoge istaknute članove (i poneku kokošarku odnosno kokošara koji su se prodali drugoj kvočki za šaku glista i sjemenki, ali to je već neka druga priča).

I baš kad se činilo da je razložno potražiti neku pristojnu pleh kapelu da posrnuloj partiji zasvira marču funebru, teški bolesnik se počeo pridizati iz postelje. Puno je razloga za taj čudesni oporavak, ali nijedan ne ide na dušu Davora Bernardića: Milanović se prčevitim gardom uspio nametnuti kao čovjek koji uistinu ima lijepe šanse za pobjedu, ljudima je bilo dosta metastazirajućeg desnila u društvu, predsjednice koja je umjesto liderice bila cheerleaderica...

Nevolja je, međutim, u tome što nisam siguran da Bernardić to shvaća. Da uistinu razumije, potrudio bi se ne uprskati šansu koja se ćudljivim obratom sudbine ukazala pred SDP-om, pa bi odstupio s partijskog trona i otvorio mjesto osobi kojoj se javnost neće podsmjehivati. No, taj film, sasvim je izvjesno, nećemo gledati. A bilo bi tako lijepo. Da se politički život odigrava sukladno pravilima pristojne hollywoodske dramaturgije, Davor Bernardić odšetao bi u dubinu kadra ruku pod ruku s Kolindom Grabar-Kitarović.

Dvoje ljudi tragično nedoraslih svojim funkcijama, a savršeno doraslih jedno drugome, naprosto zaslužuju dirljivu zajedničku završnicu: šotobraco nogu prid nogu, dok se filmska slika ne zamrzne i počne teći odjavna špica. •

#IVICA IVANIšEVIć#JUčER DANAS MALO SUTRA