Nemoguća je misija izbrojati sve popkulturne referencije iz Spielbergove ekranizacije znanstveno-fantastičnog bestselera “Ready Player One“ pisca Ernesta Clinea. Nebrojeno ih je više čak i u odnosu na seriju “Stranger Things“. Trebalo bi film pogledati barem dva ili tri puta za otkriti baš sva tzv. “uskršnja jaja“ u nabrijanim trodimenzionalnim kadrovima virtualne stvarnosti. Trepnete li na više od sekunde, takoreći ćete propustiti ukazanje nekog lika iz riznice popkulture ili neku “meta“ (filmsku, tekstualnu itd.) poveznicu.
To dosta govori o non-stopnom, blockbusterskom zamahu “Igrača broja 1“, kao i njegovu dugu popularnoj kulturi filmova i videoigrica, osobito onih što datiraju iz osamdesetih. Teleportirani smo u distopijsku budućnost 2045., gdje reklamni hologrami pozivaju ljude da se “pripreme za osjećaj, osjećaj stvarnosti“. Svi traže bijeg od zbilje i pronalaze ga u Oasisu, mjestu koje nudi virtualni osjećaj stvarnosti. Tamo granice stvarnosti postavlja vaša mašta i sa svojim avatarom možete raditi doslovce bilo što poput penjanja na Everest sa superherojem Batmanom ili skupljanja kovanica pucajući u negativca iz “Strave u Ulici brijestova“ Freddyja Krugera.
Možete biti bilo tko kao u videoigrici, dakle čak i osoba drugog spola. Konačno, možete biti i u drugom filmu, kako veli naš vodič kroz budućnost Oasisa, mladi protagonist Wade Watts (Tye Sheridan). U trenutku kad je Wade rekao “u drugom filmu“, vidjeli smo i RoboCopa u Oasisu. No, to je samo početak. Slijedi utrka stotina vozila kroz virtualni New York u kojoj Wadeov avatar Parzival, prilično nalik pjevaču grupe A-Ha, sudjeluje s legendarnim DeLoreanom iz serijala “Povratka u budućnost“.
Jedno od vozila u utrci je Plymouth Fury iz “Christine“ i na njega se oslanja kraljica videogrica Lara Croft. Kad krene utrka vozačima će put pripriječiti rušilački nastrojeni King Kong doskočivši s vrha Empire State Buildinga, cestovni rusvaj izaziva i T-Rex iz “Jurskog Parka“, a Kanedin crveni motocikl iz “Akire“ i “Mad Maxov“ Ford Falcon XB GT se nadjuruju ispred kina s reklamom za Schwarzeneggerova “Jacka Slatera III“, film unutar filma u “Posljednjem akcijskom junaku“.
Potonje naročito ima smisla jer “Ready Player One“ na određeni način jest “Last Action Hero“ za doba ekspandiranih filmskih svemira i pripadajućih “crossovera“ koje je najavio negativac u tumačenju Charlesa Dancea prijeteći da će izvući iz filma u stvarnost likove poput Drakule - “Mogu dovesti King Konga. Imat ćemo noćnu moru s Freddyjem Kruegerom, Hannibal Lecter će biti zaslužan za catering i onda ćemo na krstitke Rosemaryne bebe“. “Igrač broj 1“ dovodi “jebenog Chuckyja“ iz “Dječje igre“, a Željeznog diva suprotstavlja MechaGodzilli i dozvoljava mu da digne palac gore kao terminator na kraju “T2“.
Drugim riječima, “Ready Player One“ izvlači likove iz filmova (i videoigara), samo što ih ubacuje u virtualnu filmsku stvarnost, oblikujući je prema vlastitoj mašti kao nikad snimljeni “Tron 3“ ili “Matrix 4“. Nešto slično je Spielberg već napravio kao producent igrano-animiranog klasika “Tko je smjestio Zeki Rogeru?“ Roberta Zemeckisa smještenog u krajobraz crtića, ali ovdje je kvaka u tome da se fikcija stapa s virtualnom stvarnosti i fikcionalni (filmski, gejmerski) likovi koegzistiraju s pravima, bolje reći onim lažnima od piksela, avatarima.
Sistem je obratan – u “Posljednjem akcijskom junaku“ Smrt je s platna Bergmanova “Sedmog pečata“ sišla u filmsku stvarnost, a u najboljoj sceni “Igrača broj 1“, oglednom primjeru Spielbergove igre bez granica, Parzival i avatari iz virtualne realnosti doslovce ulaze u kino, tj. film, “Isijavanje“. Unutar detaljno inscenirane mizanscene Kubrickova filma oni doživljavaju interakciju s jezivim sestrama blizankama i prikazom iz sobe 237, te svjedoče izlijevanju rijeke krvi iz lifta po hodnicima, dok se u horor nasilno ne umiješa zombijevska videoigra i (divovskim) sjekirama počnu lamatati zombiji umjesto Jacka Torrancea proganjajući likove po snježnom labirintu.
Za virtualno-stvarni svijet Oasisa zaslužan je James Halliday (Mark Rylance), svojevrsni Willy Wonka u tijelu Stevea Jobsa. Naime, Halliday je pohranio svaki film, seriju i videoigricu koji/u je ikad pogledao/igrao, a na samrtnoj postelji je inicirao natjecanje, odnosno potragu za nasljednikom njegova VR carstva za spas virtualnog Oasisa, posljedično i stvarnog distopijskog svijeta. Ne treba Halliday izjaviti “ja sam sanjar, gradim svjetove“ i s nostalgijom komentirati ubrzani razvoj svijeta/tehnologije (“sviđalo mi se kako je prije bilo“) da u njemu prepoznamo samog Spielberga.
Sanjar, graditelj svjetova i redateljski “igrač broj jedan“ možda je s “Ready Player One raspisao matjecanje za vlastitim nasljednikom budući da sve rjeđe snima (ovakve) “popcorn“ blockbustere. A svakako je, sudeći po referencijama i posvetama, sa sjetom zagledan u filmsku prošlost, premda je i sam dao obol u stvaranju njezine sadašnjosti, formirajući moderne spektakle, među ostalim stapanjem kompjuterskih efekata i žive akcije u “Jurassic Parku“.
Ako Spielberg nije “stvaratelj koji mrzi što je stvorio“, kakvim se predstavlja Halliday, sigurno je da mu se više sviđa kako je prije bilo. Za njega sama fantazija virtualne stvarnosti nije tako daleko od stvarne distopije izvan nje protiv koje Wade predvodi pobunu. Stanoviti cinizam prema sadašnjosti i budućnosti osjeća se u “Igraču broj 1“, filmu kakav moderna publika zaslužuje uronjena do guše u više ili manje lažni svijet virtualne realnosti i njezinih softvera za suzbijanje emocija kao neizostavnih alata prilikom stvaranja računalnih videoigara i kompjuterski potkovanih blockbustera.
Dron dostavlja pizzu
“Ready Player One“ donosi vizionarsku i prilično izglednu budućnost vrlog novog svijeta. Svatko je “online“, navučen na virtualnu stvarnost, u njoj boravi unutar četiri zida svog doma, pauzira videoigru tek kad mu dron dostavi pizzu i radi nje ulazi u dugove koje potom otplaćuje u VR radnim logorima, zatočen u kapsuli odanosti korporacije IOI pod ravnanjem Sorrenta kojeg Ben Mendelsohn igra kao varijaciju negativca iz “Rogue One“. Sve ovo biva jako aktualno u trenutku kad Spielberg diže glas protiv Netflixa i streaming servisa, te poziva ljude da izađu iz kuće i odu u kino. “Igrač broj 1“ je, utoliko, nekakav film trenutka i isplati ga se vidjeti na velikom ekranu barem zbog scene s “Isijavanjem“. Zanimljivo je da su Perzival i ekipa razmatrali i “ulazak“ u “Muhu“ i “Reci bilo što“. Bilo bi zanimljivo vidjeti i rekreaciju Cronenbergova SF horora, a “Say Anything“ je dobio posvetu kad Perzival oponaša Johna Cusacka s podignutim kazetofonom.