Film: MONEYBALL; drama;SAD; 2011.
Režija: Bennett Miller
Uloge: Brad Pitt, Jonah Hill
Distribucija: Continental
Ocjena:  ****

Sinefili bi nakon završetka “Igre pobjednika” trebali biti više nego zadovoljni. Pametan, dubok, izvrsno glumljen, napisan i režiran film, pravi užitak za gledanje - sve je to “Moneyball”. Ako su vam pravila američkog “baseballa” još uvijek maglovita, ništa zato. “Igra pobjednika”, prilagodba istinite priče ukoričene u knjizi “Moneyball: The Art Of Winning An Unfair Game” Michaela Lewisa, ionako nije klasična sportska drama, smjer “baseball”.

Premda, standardni žanrovski toponimi su na broju - luzerski tim vrijedan navijanja, ohrabrujući govori u svlačionicama, barem jedna “tekma” u kojoj “underdog” igrač preokreće rezultat u posljednjem trenutku na način da cijeli stadion zanijemi od uzbuđenja čuvši njegov pobjednički udarac palicom... Drukčijnost filma očituje se u tome što talentiranog Bennetta Millera (“Capote”; redateljsku palicu preuzeo od Stevena Soderbergha) “baseball” ne zanima toliko na terenu koliko izvan njega.

Pa, opet, Millerovo ostvarenje prati se širom otvorenih očiju - unatoč manjku “terenske” akcije - zahvaljujući rafalnim, tečnim dijalozima iz pera scenarista Stevena Zailliana (“Schindlerova lista”) i Aarona Sorkina (“Društvena mreža”) koji fino oslikavaju likove dajući im karakternu puninu.

Ključne scene za “vibru” filma utoliko su one s Billyjem Beanom (Brad Pitt), glavnim menadžerom “Oakland Athleticsa” koji “mrzi gubiti”, kako preko nekoliko telefonskih linija pregovara s drugim klubovima oko kupoprodaje igrača. U zaglavlju “Moneyballa”, Miller snima Beana u ekstremnom “krupnjaku”. Umorne oči razočarenja sve govore. Poslije pretrpljenog poraza, Billy mora složiti novu ekipu i odvesti je do naslova. “Postoje bogati i siromašni klubovi, onda ide 15 metara govana i eto nas”, ističe on.

Bean je nekadašnja nada “baseballa”. Proganja ga to što kao igrač nije ispunio očekivanja i zato pokušava ostaviti trag u beskraju “baseballa” u ulozi menadžera. Suočen je, međutim, s problemom. “Oakland A’s” posjeduje mali budžet, gubi najbolje igrače, a nove ne može priuštiti. Kako bi sklopio pobjedničku momčad, Billy za pomoćnika uzima mladog “kompjuterka” Petera Branda (veliki zaokret u karijeri za Jonaha Hilla), diplomca s Yalea koji nije u životu zaigrao “baseball”, ali kuži igru unutar koje vlada “epidemija neuspjeha”. Bean i Brand okreću sport naopako i mijenjaju pravila korištenjem statističkih podataka kako bi analizirali vrijednost manje profilnih, ozlijeđenih ili starih igrača.

Računalo protiv ljudskosti, matematička jednadžba u inat romantici. “Moramo razmišljati drukčije”, zahtijeva Billy spreman preobraziti igru eksperimentom unatoč protivljenju trenera kluba Arta Howea (uvijek dobri Philip Seymour Hoffman) i ostalih vremešnih skauta, uvjerenih da će uništiti mitsku tradiciju “baseballa”. Možda je doista “teško ne biti romantičan oko ‘baseballa’”, no ovo je film o udaranju rezanih lopti, doigravanju i optrčavanju u - biznisu.


U “Igri pobjednika” biznis je univerzalan. Moderni “baseball” lako je dovesti u vezu sa suvremenim filmom u kojem se koristi hrpa statističkih trikova prilikom stvaranja prosječnog blockbustera, strojevi kolo vode pretvarajući Hollywood u “otok neprilagođenih igračaka”, a glumci, poput igrača, dolaze i odlaze, izmjenjujući se na pokretnoj traci prolaznosti. Ipak, glumački možda nikad bolji “maratonac” Brad Pitt tu je da ostane. Brad je nestao u liku bez pomoći specijalnih efekata (šifra: “Neobična priča o Benjaminu Buttonu”) i metafilmski otvorio dušu, pitajući se čemu čitav trud ako ne možeš osvojiti najveći trofej (Oscar).

“Nisam ovdje zbog rekorda, nego prstena prvaka”, kroz Beana progovara Pitt. Zlatni kipić Bradu je već dvaput izmicao (“12 majmuna”, “Benjamin Button”). Sada bi ga konačno mogao uzeti u ruke i o(p)trčati počasni krug. “Moneyball” je njegov glumački “home run”.