Pentranje na planine za potrebe snimanja planinarskog spektakla duži je niz godina bilo obustavljeno od strane filmaša, da bi se onda 2015. dvaput u kratkom roku spremili za uspon s naprtnjačama neispričanih istinitih priča. Hollywoodski "Everest" Baltasara Kormakura popeo se na vrhove box–officea američkih i svjetskih kina koncem rujna 2015., a južnokorejska "Himalaja" Seok-hoon Leeja puštena je u distribuciju na matičnom tlu krajem prošle godine i prometnula se u veliki hit. Zbog respektabilne gledanosti "Everesta" u hrvatskim kinima gledamo i "Himalaju", štoviše, prema informaciji na internetskoj stranici IMDb, jedina smo europska država koja južnokorejski film ima u distribuciji.
Hrvati vole filmove o pokoravanju planinskih špicova ("Cliffhanger", "Vertikalna granica"), možda i zato što su u medijima revno pratili himalajske podvige alpinista Stipe Božića. Kinodistribucija "Himalaje" je, dakle, dobra vijest za domaću publiku, no loša je što se film pojavio netom poslije superiornijeg "Everesta", s čijim se megabudžetskim i mitskim pristupom u orkestraciji preživljavanja ipak ne može mjeriti. Srećom, inspirirana nevjerojatnom istinitom pričom o južnokorejskom planinaru Um Hong-gilu (Hwang Jung-min), prvom Azijatu koji se popeo na 14 vrhova viših od 8000 metara i organizirao ekspediciju da s Everesta spusti tijela svojih smrznutih penjača, "Himalaja" ionako ide nešto drukčijom planinarskom rutom nakon spektakularnog otvaranja u prvom licu snježne doživljajnosti.
Unutar žanra dosad nismo vidjeli subjektivne kadrove veranja po snježnim masivima, sklizavanja s planine, zaustavljanja zabijanjem cepina i zatrpavanja od lavine. S oblikom očnjaka divovskog planinskog čudovišta, nekakvog krvožednog Jetija, bijeli šiljci najviših vrhova Himalaje grizu nepozvane došljake, čuvajući imidž "carstva bogova u koje je ljudima zabranjen ulazak", a koje "čovječanstvo zove Everest". Opasnost i velebnost, strah i strahopoštovanje izbalansirani su u uvodnoj sceni u kojoj se ključnim ne pokazuje vizualna "first person" estetika, nego trenutak iskopavanja jednog planinara ispod gromada snijega od lavine, odnosno njegovanje duha zajedništva i pomaganja tijekom inicijalnog "spoznavanja samoga sebe" kao razloga za penjanje "gore".
"Ljudski životi su najvažniji", filozofija je vjerojatno najslavnijeg korejskog penjača, koji je došao spasiti ekspediciju jednog sveučilišta na 6500 metara visine, uključujući mlade penjače Park Moo-taeka (Jung Woo) i Park Jung–boka (Kim In-kwon). Film zapravo, možda i namjerno, navodi na krive tragove u snijegu da ga se razlikuje od "Everesta", počevši od onog što bi moglo iznervirati stvarne alpiniste – izbjegavanja nošenja maski i posezanja za kisikom kako bi publika prepoznavala likove načete visinskom bolesti, snježnim sljepilom itd. i emotivno se povezala s njima. "Himalaja" nije metafizički spektakl o ekstremnom preživljavanju u nemogućim, gotovo izvanzemaljskim uvjetima ("gore je praktički kao u svemiru"), na minus 30 gdje je zrak rijedak, a zima gusta, nego prvenstveno melodrama o suočavanju i nošenju s gubitkom bližnjega svoga i uopće smrti, nečijom ili vlastitom, što je u Aziji i Koreji iznimno važna tema, sjetimo li se Oscarom nagrađena filma "Odlasci".
Također, prvo spašavanje nije ono po kojem je kapetan Um postao poznat, pa da redatelj Lee taj događaj rastegne na ukupnu minutažu, već to rezervira tek za zadnju trećinu filma. A nakon početne akcije slijedi – komedija. Moo-taek i Jung-bok pošto-poto žele postati alpinisti i film u njihovom treningu pod strogom paskom kapetana Uma pronalazi humora da malčice rastereti kasniju melodramu i učvrsti osjećaj zajedništva. Iako isprve sumnjičav prema Moo-taeku, kapetan Um s njim postaje blizak nakon zajedničkog uspona na treći najviši vrh svijeta Kanchenjunga (8586m).
Ozljeda noge povlači Uma u mirovinu i posjeda ga za predavačku katedru, ali Moo-taek nastavlja s penjanjem i ispisivanjem alpinističkih redaka južnokorejske povijesti. Međutim, doživjet će tragediju prilikom uspona na Everest, zapeti na drugoj "stepenici" i potpuno se smrznuti. Vidjevši fotografiju zaleđenog Moo-taeka i osjećajući krivnju zato što ga je poticao, Um organizira "ljudsku ekspediciju" kako bi pronašao, spustio i vratio kući njegovo tijelo. Kamera uranja u fotografiju i slika oživi u ganutljivu scenu stradavanja Moo-taeka kojeg je pokušao spasiti Jung-bok i na kraju ostao s njime "da ne umre sam" te zajedno upute posljednji pogled s pozornice podignute nebu pod oblake. Nijemo sagledavanje života ususret smrti i pripajanje planini na trenutak smješta film na visoravan "Everesta" i izaziva snježnu oluju emocija. Suze će se liti i pretvoriti u pahulje kad planinari postanu dio Himalaje.
Od pirata do planinara
Glumac Hwang Jung-min bi filmofilima mogao biti poznat iz južnokorejskog filma “Veteran“, a Jung Woo iz “Žutog mora“ Redatelj Seok-hoon Lee je, pak, majstor za komercijalni južnokorejski film – prije “Himalaje“ je režirao spektakl “Pirati“ (2014.).