Richard Schuberth svestrani je i plodni autor koji se u srednjim godinama konačno odlučio debitirati kao romanopisac i to nimalo osrednjim romanom. Njegova"Kronika vesele zavjere“ (na hrvatski ju je prevela Anne-Kathrin Godec) jasno signalizira stvaralačku pretpovijest ovog Austrijanca. Ne morate, naime, čitati biografsku bilješku otisnutu na klapni da biste shvatili kako je posrijedi pisac s nezanemarivim poetskim, esejističkim, dramskim i aforističkim iskustvom. Svako od sedamdeset poglavlja romana "otvara" se pjesmom ili aforizmom, na prštavim dijalozima svojih likova Schuberth nimalo ne štedi, a mnoge dionice teksta doimaju se kao strastvene eruditske rasprave.
Schuberthova kronika započinje u vlaku za Beč gdje će ćudljiva Fortuna režirati susret vremešnog profesora Ernesta Katza i tinejdžerke Birgit Biggy Hunschmid. Ako vam polazišna točka – nulti narativni peron s kojega priča polazi – pomalo sluti na dramu usporedivu s Nabokovljevom "Lolitom" u pravu ste, ali, bogami, i niste. Jer, niti je Katz uspaljeni Humbert Humbert, niti je Biggy nevina nimfica Dolores Haze. Barem koliko i "Lolite" ovdje ima i "Pigmaliona" pri čemu treba reći i to kako se u rolama profesora Henryja Higginsa i Elize Doolittle ogledaju oboje, i Katz i Biggy.
Umirovljeni profesor, čangrizav i više negoli što nalaže njegova seniorska dob te djevojka (za koju je prilično teško reći je li neodoljivo šarmantna ili samo ćaknuta) započet će zajednički život u njegovu stanu. Njihov delikatni odnos (prijateljski, uzajamno mentorski, zamjenskoroditeljski, platonskoljubavni...) razvijat će se usporedo sa zavjerom kojoj će se zajedno predati. Katz i Biggy postat će, naime, saveznici u bizarnome projektu opstruiranja Renéa Mackensona, mlade književne zvijezde, da napiše roman o enigmatičnoj dami, Katzovoj neprežaljenoj ljubavi iz davnih dana, Klari Sonneschein. Renéa ona zanima samo utoliko što je uspjela preživjeti Holokaust.
Užasnut izgledima da bi jedan očajni skribent mogao nadrljati priču o Klari premda o njoj nema dvije čiste, Katz će, uz zdušnu Biggynu pomoć, jednako logističku kao i izvedbenu, krenuti s razvijanjem zabavne, ali okrutne zavjere koja će roman iz domicilnog, bečkog ambijenta prebaciti na široki potez od Beograda do Tel Aviva. Naravno, kako je i red kod bolje literature, scenarij urote putem će se zakomplicirati obijajući se usput urotnicima o glavu.
"Kronika vesele zavjere“ ljubavna je priča (odnosno nekoliko njih) u kojoj se emocije teško i sporo probijaju do površine: umjesto bolećive sentimentalnosti, Schuberth servira gorki humor. Pisac srednjih godina ispisao je k tome i britku studiju o početku i kraju, mladosti i starosti, dakle, o životnim etapama koje su mu jednako bliske odnosno daleke, a koje se između korica "Kronike" silovito sudaraju, ali bez strašnih posljedica za ijednu stranu. Konačno, ovaj roman zabavljen je – i to na neobično zabavan način – propitivanjem granica mogućnosti udaranja kontre vladajućem poretku stvari na svim zamislivim razinama.
Pisac, naravno, nije toliko naivan i zanesen da bi nam servirao slatku laž kako se, eto, i u poznoj dobi može (p)ostati autentičnim i nepotkupljivim rebelom. Samo nas je uz puno šarma podsjetio kako bi tome svakako trebalo težiti ako baš ne želimo potpisati predaju prije vremena koje nam je dosuđeno milošću biologije ili boga, kako god hoćete.