StoryEditor

DJEČAK Lutak za bal

16. travnja 2016. - 10:16

On je jezivi mali lik.“ - “Dječak“ (2016.)

Ponavljanje identičnih naslova za različite filmove sad već lagano postaje opće mjesto u hrvatskoj kinodistribuciji. U domaćem prijevodu se, ilustracije radi, “Prije sumraka“ zove Linklaterov krasni ljubić “Before Sunset“ (2004.) i “Dying Of The Light“ (2014.) s Nicolasom Cageom, “Dobri momci“ nisu samo kultni Scorseseovi “Good Fellas“ (1990.), nego i ovogodišnji, nadolazeći “Nice Guys“ Shanea Blacka itd. No, dosad se još nije dogodilo da u rasponu od samo četiri mjeseca u našim kinima osvanu dva jednako naslovljena filma. Najprije je u studenom ratna drama “Little Boy“ Alejandra Monteverdea prevedena kao “Dječak“, a isti naslov nosi i aktualni niskobudžetni američki “indie“ horor “The Boy“ Williama Brenta Bella.

Doslovnost u prijevodu ovdje ne bi bola oči da nedavno nismo imali tako nazvan film u dijametralno suprotnom žanru, ali budući da jesmo - ne bi škodilo malo kreativnosti. Osim što je dosadno i naporno, nizanje istovjetnih prijevoda je i krajnje kontraproduktivno, što se prelama baš na primjeru “Dječaka“. Hitić strave i užasa (35 milijuna dolara u SAD-u na budžet od deset) dosad je vidjelo samo 3774 gledatelja u hrvatskim kinima. Okej, film se limitirano distribuira sa samo šest kopija, no brojka bi zasigurno bila veća da igra pod maštovitijim nazivom “Dijete zla“ kako je “The Boy“, recimo, imenovan u beogradskim kinima.

“Dječak“ ne precizira žanr filma i baš ničim posebno ne mami na gledanje. S “teaserskim“ naslovom “Dijete zla“ znate na čemu ste i draži vas da odete u kino. Jasno je kao noć (radije nego dan s obzirom na tip ostvarenja) da je posrijedi horor, a ne možda drama ili, sačuvaj bože, neki film za djecu koja bi mogla dobiti traumu povede li ih neki neupućeni roditelj na “Dječaka“. Povrh toga, takav naslov u ušima filmofila zvoni na plodne hororske osamdesete. A “The Boy“ počiva na žanrovskoj ikonografiji osamdesetih, zlatnom dobu danas fragilnih “slashera“.

Za početak, tu je jezivi porculanski čovjekoliki lutak Brahms kao svojevrsni plod divljeg braka koljačkog Chuckyja (“Dječja igra“, 1988.) i paranormalne Annabelle (“Prizivanja“, 2013.). Brahms je dječak iz naslova filma kojeg postariji engleski bračni par Heelshire (Jim Norton, Diana Hardcastle) tretira kao izgubljena 8-godišnjeg sina davno stradala u požaru – razgovaraju s njime, oblače ga i presvlače, davaju mu jesti... U njihovu ogromnu seosku kuću usred ničega dolazi američka dadilja Greta (Lauren Cohan) kako bi se brinula o Brahmsu dok su oni na odmoru, nemajući pojma da će biti bejbisiterica lutku, ne klincu od krvi i mesa. “Naš sin je ovdje, skroz je s nama“, kazuje joj gospodin Heelshire, gospođa, pak, skreće pozornost na Brahmsove “promjene raspoloženja“ (“nije poput druge djece, zna biti razmažen i zaigran“), obvezno pridržavanje pravila (odjenuti ga, poljubiti za laku noć, ne ostavljati samog...) i upozorava da bude dobra prema njemu pa će i on biti takav.

Greta je od predstavljanja na početku filma kadrirana kao seksi “kraljica vriska“ osamdesetih s imidžom djevojke iz susjedstva. Vozač namješta retrovizor ne bi li bacio oko na Gretin dekolte na putu do imanja Heelshireovih, a redatelj William Brent Bell (“Sotona: Razotkrivanje“) kasnije koristi njezin izgled da je kamera Daniela Pearla (stari i novi “Teksaški masakr motornom pilom“) voajerski snima prekrivenu ručnikom nakon tuširanja ili u negližeu sa svijećom u ruci kako bi odganala tamu i u njoj sklupčani pravi ili lažni osjećaj naježene opasnosti.

Kad nevidljive ruke ukradu Gretinu crvenu haljinu i zaključaju je u potkrovlju sve upućuje na to da je lutak živ, posjednut duhom pokojna Brahmsa i opsjednut dadiljom, napose što ga ona nalazi na raznim mjestima. Opet, režiser dovodi u pitanje onostranost krupnim planom Brahmsova oka odakle je naizgled kanula suza, iako zapravo kišnica kapa sa stropa. Skreće li Greta s uma sama u kući na “privatnom balu“ s lutkom i utvara košmarne događaje računajući njezinu traumatičnu prošlost? Je li Brahms “zarobljeni duh“, kako se pita i momak za dostavu namirnica obitelji Heelshire (Rupert Evans)? Ili je možda lutka na nečijem koncu?

Klišeizirano (i)zazivanje strašenja standardnim žanrovskim tropima zapuštena tavana i zvukova u zidovima, odnosno poskakivanja “bu“ scenama “Dječak“ nadomješta nemogućnošću da predvidite u kojem će smjeru priča skrenuti i naslutite iznenađujući (i iznenađujuće funkcionalni) preokret, što ga čini superiornijim od “ lutkarske“ konkurencije “Annabelle“, pa i friških američkih filmova strave poput “Šume užasa“ ili remakea “Poltergeista“. Brent Bell pokušava publiku odvesti iz poznatog u nepoznato i malčice dislocirati horore o ukletoj lutki i još ukletijoj kući na čija vrata kuca posesivni sin maskiranog psihopata iz porculanskog “slashera“.

Zvijezda 'Živih mrtvaca'

U glavnoj ulozi “Dječaka“ trebala se pojaviti Jane Levy, no na koncu je lik Grete utjelovila Lauren Cohan. I neka je. Levy je ionako već iznijela novi “Evil Dead“ na svojim leđima, a ovo je Cohanici prva noseća uloga u hororu. Dosad je bila poznata po nastupu u seriji “Živi mrtvaci“. Nakon borbe protiv zombija dobro se snašla na nešto drukčijem horor terenu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. rujan 2022 18:05