Zabilježio je 34-godišnji Paul Dano niz dojmljivih uloga na filmu unatrag desetak godina ("Bit će krvi"). No, na spomen Danova imena prva pada na pamet njegova izvedba neprilagođenog, povučenog, senzitivnog starijeg brata "male miss Amerike" koji devet mjeseci nije prozborio ni slova, nego šutke promatra svijet oko sebe. Kad konačno razbije višemjesečni zavjet šutnje, Danov lik će nakupljenu lavu frustracija izbaciti urlanjem riječi "fuck". Dano ne glumi u svom redateljskom debiju "Divljina", ali lik Joea Brinsona u tumačenju 17-godišnjeg Eda Oxenboulda kao da je njegov.
Da je netko drugi prije desetak-petnaest godina režirao "Wildlife", ekranizaciju romana Richarda Forda, vjerojatno bi angažirao Dana za ovu ulogu. Joe je povučeni pred-tinejdžer koji, doduše, ne šuti, no rijetko govori. Više osluškuje. I upija. Svijet odraslih. Ono što odrasli oko njega govore, poput roditelja Jerryja (Jake Gyllenhaal) i Jeanette (fenomenalna Carey Mulligan), zbog čijeg bi raspada braka i otuđenja zasigurno najradije sam zaurlao "fuck", ali ipak neće.
Tako se zasigurno Dano ponašao na filmskim setovima. Osluškivao je i upijao znanje jednog Paula Thomasa Andersona ("There Will Be Blood"), Kelly Reichardt ("Meek's Cutoff") i Denisa Villeneuvea ("Prisoners"). To je znanje sad primijenio na redateljski prvijenac koji ove godine nekako ostaje u sjeni popularnog debija Bradleyja Coopera "Zvijezda je rođena", premda to ne zavrijeđuje. "Divljina" nije veliki film, rijetko neki glumački prvijenac iza kamere jest, ali pokazuje Dana kao redatelja s potencijalom da se postupno razvije u zanimljiva filmaša poput Bena Afflecka, već upućena u kapitalna djela američke kinematografije.
Kao što je Dano pomno gledao redatelje na djelu u pauzi između akcije i reza, osobito Reichardt, tako se nagledao i nostalgičnog klasika "Posljednja kinopredstava" Petera Bogdanovicha. "Wildlife" je u tom smjeru psihloški iznijansirana studija karaktera jedne američke nuklearne obitelji iz perspektive njezina najmlađeg člana, s motivima suburbane usamljenosti, dešperacije i nelagode koja se uvlači u dom iz predgrađa, vješto dočaranim ozračjem epohe (ovdje šezdesete), ali izbjegavanjem nekakve melodramske sjete.
U toj studiji karaktera Dano za karaktere i brine, jednako kao i za glumce koji ih utjelovljuju. Nitko ne zavrjeđuje krivnju i nije negativac za njega. Samo čovjek. Ni otac obitelji Jerry, koji nakon otkaza na prijašnjem poslu, odluči otići gasiti požare za dolar po satu i ostavi Jeanette i Joea. Niti majka koja će se u njegovom odsustvu raspustiti i postati koketa u društvu starijeg muškarca, biznismena Warrena Millera (Bill Camp), kojeg je podučavala plivanje na lokalnom bazenu.
"Kakav to muškarac ostavlja ženu i dijete na ovako usamljenom mjestu", pita se Jeanette, lik opipljive žalosti u očima. Redatelj razumije Jerryjevu potrebu da povrati ponos i izgubljenu muškost te opet postane otac koji može skrbiti za svoju obitelj. Razumije i Jeanette, sve konfliktne emocije mlade majke koje Mulligan sjajno dočarava, sve (pro)mjene u njezinu ponašanju paralelno s promjenama (rodne uloge) u svijetu oko nje (ponovimo - šezdesete), kao i potrebu žene za financijskom stabilnošću i muškim društvom, obitelji, makar nam diže tlak kad povede sina na večeru s Warrenom da gleda kako pleše i ljubi se s drugim muškarcem.
Na neki način i Jeanette odrasta/sazrijeva kao i njezin sin jednom kad Jerry ode gasiti požare dok ne padne snijeg i pritom zapali jedan u njoj i obitelji. Nuklearna obitelj eksplodira snagom nuklearne bombice, a tu detonaciju nemoćno promatra Joe i ne može je nikako spriječiti. Upitno je hoće li i snijeg kad padne ugasiti vatru. Najveća težina filma je na Joeu, liku na razmeđi djetinjstva i dječaštva koji, umjesto da gušta u dječjoj slobodi i druži se s djevojčicom iz škole Ruth-Ann (Zoe Margaret Colletti), biva prisiljen ući u svijet odraslih, intuitivno pronicati u njegovu enigmu i stvari kakve još nije kadar razumjeti. "Divljina" je doživljena i proživljena njegovim očima, sagledana kroz poluotvorena vrata svijeta odraslih.
Mulligan za još jednu Oscar nominaciju
Carey Mulligan nije bila ovako sjajna od probojne uloge u "Sve o jednoj djevojci". Za tu je ulogu osvojila Oscar nominaciju, uz malo sreće će i za ovu s obzirom da je još i bolja. Zlatni globusi su je, nažalost, mimoišli.