Svi se sjećamo predturističkog doba, kad je vožnja taksijem u Splitu bila jednaka pokušaju trgovanja u kakvoj bliskoistočnoj varošici; kad si ga pozvao, kad si sjeo i zatvorio vrata, počinjalo je iskustvo u kojem si najčešće bio poražena strana. Uzalud si krajičkom oka, da ne ispadneš škrtun, pokušavao na taksimetru skužiti koliko će te gradska vožnja doći, uzalud. Jer uvijek bi se na konačnu cifru prilijepilo još nešto: start, čekanje, ovo-ono. Ispod pedesetak kuna po vožnji nisi mogao proći.
A tek poniženja kad bi došao na stajalište, recimo u luci s tri-četiri bagaja u rukama, a on te pita dokle. A ti kažeš: do Gripa (manje od kilometra i po, uzbrdo). A on kaže: "Ma daj, možeš to i na noge, nemoj me tlačit za trideset kuna." Tih trideset moglo je, po formuli r...