StoryEditor
KolumneLibrofilija

Da nam živi, živi grad!

28. prosinca 2019. - 11:20

“Leksikon intimnih gradova” Jurija Andruhovyča rijedak je primjer velikodušne i nedovršene knjige. Ovo prvo zvuči kao kompliment – što i jest – a ovo drugo kao razorna kritika, premda uopće nije. Naprosto želim podvući kako se radi o rukopisu koji će svakog čitatelja ponukati da mu barem u mislima dopiše poneko poglavlje, a autora da mu se dovijeka vraća, da ionako dugačkome popisu važnih gradova stalno pridodaje nove.

Andruhovyčeva knjiga nema, naravno, nikakve veze s klasičnim leksikografskim djelom. Ni izbor natuknica ni njihova duljina nisu određeni objektivnim kriterijima, nego osobnim, počesto ćudljivim izborom pisca. Više nego što se bavi geografijom, ovaj se libar bavi biografijom, koja je ispisana u prvome licu, glasom putnika koji je poželio svoja skitalačka iskustva podijeliti s nama. A bogami ima i što. Kao Ukrajinac rođen 1960., u formativnim se godinama, iz razumljivih razloga, nije baš naputovao. No, čim je Sovjetski Savez kolabirao, a granice se otvorile, kao da je poželio nadoknaditi propušteno. Što, hvala na pitanju, i nadalje čini, prije svega zaslugom činjenice da ga kao uglednog pisca, čija su djela prevedena na dvadesetak jezika, stalno pozivaju na festivale i turneje diljem svijeta.

Hrvatsko izdanje “Leksikona” obuhvatilo je 111 gradova u rasponu od Aaraua do Zagreba. Nekim od izabranih toposa pisac posvećuje samo dvije ili tri kartice, ali ima i onih koji su dobili gotovo omanju zbirku priča ili eseja. Ovaj libar odupire se smještanju u gotove žanrovske kalupe, njemu je svugdje tijesno, kako je već i red s literaturom globtroterske inspiracije. Sve što jest, on pomalo i nije: biografija, putopis, prozna rinfuza, zbirka feljtona, reportaža, lirski zapisi, konačno – ili prije svega – roman.

Ima natuknica iz kojih ama baš ništa nećete naučiti o gradu što ga je Andruhovyč svojedobno posjetio, jer će mu zemljopis biti samo neka vrsta emocionalnog okidača za aktiviranje davne uspomene ili skretnice u neku pripovjednu digresiju. Ima, međutim, i takvih zapisa koji će vam duh nekoga grada, odnosno epohe posredovati preciznije i istinitije od službenih leksikona iza kojih stoji trud cijelog mnoštva potkovanih autora.

Andruhovyč je duhovit. Ne nasmijava grohotom, nego sve kao da neće, odmjereno i decentno. I kad u Helsinkiju piše o suicidalnosti Finaca (“Interakcija predmeta i fenomena, koja se odražava u čak šesnaest padeža, ne može ne paralizirati volju za životom.”), i kad se u poglavlju o Bukureštu bavi pitanjima međunacionalnih netrpeljivosti (“O Rumunjskoj smo u Ukrajini obično navikli misliti i govoriti loše. Pretpostavljam da je to uzajamno. Pretpostavljam, osim toga, da je glavni razlog za uzajamne antipatije u izvanrednoj sličnosti. Imamo iste bolesti s istim simptomima.”), i kad u natuknici o Denveru problematizira glazbene ukuse (“Ljubav prema jazzu jedna je od najrasprostranjenijih simulacija na svijetu. Zapravo na njemu postoje samo dvije ili tri osobe koje mogu voljeti jazz.”).

Osim što je duhovit, Andruhovyč zna biti itekako ozbiljan, pa se pohrvati s pitanjima o kojima se u njegovoj zemlji rijetko razgovara bez prolijevanja žuči. Zamašno poglavlje o Moskvi bavi se, primjerice, mogućnošću njezina voljenja iz ukrajinske perspektive: “Bože, kako bih volio biti Englez, Nijemac, Francuz, pa čak i Japanac, samo kako bih iskreno mogao voljeti Moskvu na pravi način! (...) Jer Moskva strašno zaslužuje da je se voli. Samo ni u kom slučaju ne iz ove ugnjetavane i napola pognute pozicije njezina, moskovskog, vječnog maloruskog cinkaroša.”

Osim (čak i ovako uvjetne, rezervirane) ljubavi prema Moskvi, poneki će pravovjerni patriot Andruhovyču još i više zamjeriti manjak oduševljenja vlastitom nacijom. Ali nije pisac kriv što dobro pamti. Među ostalim i jednu davnu kinoprojekciju, iz vremena operacije “Dunav”, kako je glasilo službeno ime vojnog slamanja Praškog proljeća. Dječak Jurij sjeća se kako publika filmskog žurnala ni jednom riječju ili gestom nije dala do znanja kako suosjeća s Česima, dapače: “Ljudi koji su bili u dvorani tek su s vremena na vrijeme glasno izražavali negodovanje zbog izdajničke nezahvalnosti Čeha. Ne mislim da su se u tom kinu zatekli slučajni partijski patrioti. Ne, to je ipak bio narod, onakav kakav je bio. I kakav je još uvijek.”

Priznajem da mi do ove rečenice Ukrajinci nikada nisu bili naročito bliski. A kako bi i bili kad o njima, ruku na srce, nisam znao ništa važno. No, zaslugom Jurija Andruhovyča sada na njih gledam kao na najbliže znance, kao na najhrvatskije Hrvate. •

 

Izdvojeno

08. kolovoz 2020 19:22