StoryEditor
KolumneLibrofilija Piše Ivica IVANIŠEVIĆ

Crna kronika Crvenog nebodera

1. prosinca 2019. - 09:40

Prijedor je dao 37 osuđenih ratnih zločinaca i nijednog Oscara Schindlera. To, međutim, ne znači da je ta časna loza potpuno nepoznata u tome potkozarskom gradu, dapače. Sredinom sedamdesetih godina, kad se činilo da od radosne, prosperitetne sadašnjosti može biti ljepša samo budućnost, tamo su podignuta dva velika nebodera, Crveni i Plavi.

Prvi je imao četiri lifta marke Schindler, a potonji samo dva, pa ćemo slijediti primjer pisca Darka Cvijetića i potpuno ga zanemariti, upravljajući svu svoju pažnju na crvenu zgradu koja se protezala na trinaest katova (odnosno njih dvanaest plus galerija, koja je tako imenovana da zbroj etaža ne bi dosegnuo zlokobnu brojku). Neboder se doimao kao Bosna u malom: na svakom katu bilo je osam stanova, “po dva srpska, dva muslimansko/bošnjačka, pa dva jugoslavenska, dva hrvatska, sve izmiksano i začinjeno s bar dvije romske obitelji“.

Premda vam se, na prvi pogled, može činiti kako za Crveni neboder nikada niste čuli, velike su šanse da ipak jeste, jer uz ovu je zgradu vezana jedna od jezivijih ratnih priča o kojoj se svojedobno dosta pisalo. Ona se zbila potkraj ljeta 1992. godine. U gradu već tjednima nije bilo struje, Schindlerovi liftovi nepomično su visjeli na katovima gdje ih je zatekao prekid napajanja, i više nisu služili ničemu osim što se jedan, razbijenog stakla na vratima i zaglavljen na drugome katu, djeci doimao kao zgodna pozornica za igru. Šestogodišnjoj Stojanki Kobas već je skoro cijeli mjesec bio zabavište. Toga dana, kao i toliko puta prije, provukla je glavu kroz otvor razbijenog stakla da bi pozvala svoju prijateljicu, vršnjakinju s petog kata. A onda je došla struja i dekapitirala curicu.

Crveni neboder nije, međutim, obilježen samo ovom crnom pričom. Prije bi se moglo reći kako je u njemu i pred njim iskušan cijeli katalog nepojmljivih grozota. Iz zgrade su ljudi krive nacionalisti i vjeroispovijesti istjerivani u pidžamama i papučama da bi ih onda pred haustorom pokosili rafali. Tko nije zaginuo na licu mjesta, završio je u jednom od tri prijedorska logora, a privilegiranima valja smatrati one koji su završili kao kopači rovova na prvoj crti. Sve te užase nije režirala nikakva sila koja se u grad spustila pitaj boga odakle; kao što je dao žrtve, Crveni je neboder dao i zločince, jer tamo je rat bio i ostao međususjedska stvar.

“Schindlerov lift“ (nagrađen Kočićevim perom za 2019. godinu) roman je o ukletoj zgradi kojoj autor dozidava još poneki kat pretvarajući je u metaforu cijele Bosne i Hercegovine. Stranicu po stranicu, etažu po etažu, Darko Cvijetić ispisuje ratnu i - na mnogo načina još jeziviju - poratnu kroniku nebodera, kontrapunktirajući tim surovim dionicama nostalgične pasaže i komične digresije. Da nije tih emocionalnih odmorišta, čitatelj bi, barem ovaj, prepukao od očaja.

Naime, “Schindlerov lift“ nije strašan samo zato što je strašna stvarnosna građa od koje je sklopljen. Još i više pogađa, uznemiruje i ledi kičmu autorovo umijeće da taj materijal pretoči u gotovo poetski slog (podsjećam, Cvijetić je primarno pjesnik, i to, po mom skromnom, ali dubokom uvjerenju, jedan od najvećih na ovim prostorima), ponudi rukopis koji je temeljito pročišćen od svih viškova, u kojemu zatajeno i neiskazano zvoni jednako snažno kao i svaka napisana riječ.

Tko je navikao čitati s olovkom u ruci, pa onda podvlačiti retke ili cijele pasuse koji su mu zbog nekoga razloga važni, taj neka kupi dva primjerka “Schindlerova lifta“, jer se bojim da će prvog u cijelosti zamrčiti. I sâm se kolebam kojim bih vam primjerom najlakše posredovao duh ovoga libra, jer mi se čini da je u svakome kratkom poglavlju zbijena esencija knjige. Na koncu se odlučujem za minijaturu o Suphi Sarajlić i Milosavi Zec. Prva je muža pronašla godinama nakon kraja rata, u masovnoj grobnici, a djeca su joj na vrijeme izbjegla u Njemačku, pa danas živi sama. Druga je također udovica, samo što njezina muža nisu ubili susjedi, nego srčani udar, a sin jedinac ratni je zločinac u bijegu, vrag će ga znati na kojemu se kontinentu sklonio. Dvije ostarjele, usamljene žene, bez ikoga svog, s vremenom će se toliko zbližiti da će svaku večer odlaziti jedna drugoj – “poput curica pred pidžama-party” – da bi zajedno gledale omiljene televizijske serije. Opisuje tako Cvijetić njihovo dobrosusjedsko druženje pa zaključuje: “Zatim se zavale na sećiju, i gledaju ‘Ubojstva u Midsomeru’. ‘Vidiš li ti, moja Supha, tako malo mjesto taj Midsomer, a vidi kako se ubijaju, jadne im matere’, kaže Milosava umačući kocku šećera u fildžan.”•

 

Izdvojeno

04. kolovoz 2020 18:19