Roditelji tinejdžera u subotnjim noćima gledaju reprize američkih kriminalističkih serija, stare utakmice i skladišne ratove u Teksasu. Glava im pada na prsa, tu i tamo i odspavaju nehotice nekoliko minuta, propuštajući doznati tko je ubojica. Prenu se i dremljivim očima tupo zure u ekran, ne shvaćajući što se događa, zašto je dadilja u lisičinama, a obično ih je probudilo pištanje SMS poruke. “Pliz, mogu li još pola sata?” pita dijete.
“Ne može”, odgovaraju iscrpljeni očevi i majke, pa još i zaprijete nezahvalnom potomstvu: “U dva budi ispred ulaza jer te ja po disku neću tražiti. Okrenut ću se i otići, a ti se snađi kako znaš.” Prijetnja je, naravno, glupa. Jasno je da će se zabrinuti i tražiti ih.
Do kraja svijeta bi ih tražili. Da nije tako, ne...
