Čim se sudac Mislav Kolakušić odlučio kandidirati na predsjedničkim izborima, s različitih adresa upozoreno je da je takvo što nespojivo s poslom koji je obavljao. Sudska vlast mora biti neovisna, a suci ne bi smjeli odjenuti politički dres.
Teorija države i prava, medije promatra kao četvrtu granu vlasti, doduše, neformalnu, ali ne i manje važnu. Novinari su ti koji bi trebali propitivati rad zakonodavne, izvršne ili sudske vlasti, no ukoliko su stranački opredijeljeni i politički aktivni, ne mogu biti objektivni, hladni u odnosu na sugovornika ili sugovornike koji pripadaju konkurentskoj opciji. Novinari onda ne rade svoj posao, već nerijetko podmeću i lažu. Truju javno mijenje.
Unatoč tome, iz izbora u izbore sve je više člankopisaca koji otvoreno podupiru određene stranke i njihove kandidate, odlaze na njihove političke skupove i daju im javnu potporu. Prikupljaju za njih potpise potrebne za kandidaturu.
Podjednako takvih ima na desnici i ljevici, iako pojedini propisi, poput pravila o postupanju elektroničkih medija s nacionalnom koncesijom u Republici Hrvatskoj, izričito zabranuju sudjelovanje novinara u izbornoj promidžbi.
U Jugoslaviji koja je bila jednopartijska i nedemokratska, novinari su tretirani kao društveno politički radnici što je u formalnom smislu značilo da njihovo djelovanje ne može biti u suprotnosti s tada proklamiranim ideološkim vrijednostima. Srećom, nije uvijek bilo tako, a novinari, najhrabriji među njima, pokazali su da znaju misliti svojom glavom.
Novinari i voditelji nakladnika ne smiju u redovitim i posebnim emisijama iznositi svoju eventualnu stranačku pripadnost ili političko opredjeljenje, a oni novinari i voditelji nakladnika koji su kandidati na izbornim listama ne smiju tijekom izborne promidžbe obavljati svoje redovite poslove kod nakladnika.
Novinarima koji sudjeluju u izbornoj promidžbi zabranjeno je tijekom izborne promidžbe obavljati novinarsku djelatnost, a ako imaju vlasničke udjele u nekoj od agencija koja radi za pojedinu stranku ili listu, dužni su o tome u pisanom obliku obavijestiti svog urednika.
- Zaista nema ništa sporno u tome da novinar bude i politički agitator, ali to onda mora biti odmah i jasno naznačeno. U Americi postoje cijele medijske kuće koje su politički opredjeljene, kao što je, primjerice, Fox News, i to se unaprijed zna. Zato tu nije riječ o osobama koje informiraju već i politički komentiraju, ali se ne radi o politički neovisnim komentatorima - kaže dr. sc. Ivor Altaras Penda, profesor Sveučilišta Libertas.
- Znači, nije problem ako je novinar ušao u politiku i to javno obznanio, jer su novinari po logici stvari javne ličnosti pa se to od njih očekuje. Svi imamo pravo birati i biti birani, no kad su novinari u pitanju, politički angažman ne bi smio biti tajan jer se tako narušava neovisnost i objektivnost novinarske profesije.
Mogu li se novinari poslije političkog angažmana vratiti struci, raditi u medijima, časno ispunjavati svoju svetu zadaću informiranja javnosti?
- Povucimo paralelu s pjevačima. Svi oni, nastupajući u nečijoj predizbornoj kampanji, preuzimaju na sebe određeni rizik jer na taj način mogu izgubiti dio publike. Isto je i s novinarima. Mogu li biti objektivni nakon angažmana u politici? Teško. Čim ste se opredijelili baviti jednim takvim zanimanjem kao što je politika, u kojoj se često igra prljavo, i koju uspoređuju s najstarijim zanatom na svijetu, neminovno ćete povratkom u novinarstvo izgubiti dio kredibiliteta, a to je rizik s kojim se, ponavljam, mora nositi svaki novinar koji se odluči politički angažirati.
Naš poznati politolog i sociolog dr. Anđelko Milardović, novinare koji se stavljaju u službu politike, vidi kao obične propagandiste.
- Kad već spominjete Kolakušića, naravno da je njegov politički angažman bio nespojiv sa sudačkom dužnošću, no na kraju je završio u Bruxellesu gdje ima visoku apanažu, a gotovo nikakvu odgovornost prema biračkom tijelu u Hrvatskoj. Sličan je položaj novinara koji rade za ovu ili onu političku opciju, pa vremenom postaju propagandisti, a kao takvi ne mogu biti objektivni jer sve što napišu u službi je podržavanja određenih struktura. Za razliku od objektivnog novinarstva, propagnda je isključivo vezana uz moć. Novinari koji se kane kandidirati, trebaju to i javno obznaniti jer se u tom slučaju radi o čistim odnosima, no takvi moraju biti spremni i na to da im povratka u pravo, istinsko novinarstvo nema, a i primjeri iz naše prakse svjedoče da takvi obično završe u PR agencijama - kaže Milardović.
A upravo u PR-u je problem, tvrdi naš sugovornik.
- Generalno, naša politika gubi svaki sadržaj. Ona je otkliznula u čisti PR, pa umjesto politologa izborne rezultate ili prognoze daju PR stručnjaci i komunikolozi svih vrsta, jer ozbiljan politolog više tu nema što komentirati - kaže Milardović, koji ne vidi problem u tome da se mediji dijele na lijeve i desne.
- Sve dok u njima postoji i minimum profesionalne objektivnosti i pluralizma, a to znači da novinar može biti na različitim svjetonazorskim pozicijama od redakcije kojoj pripada, ali da mu je osigurano pravo na drugačije mišljenje. U pluralnom društvu pojedinac ima pravo djelovati u skladu sa svojim vrijednostima i stavovima - kaže Milardović.
- Čak i u ovoj našoj, simuliranoj demokraciji, mora postojati pluralizam mišljenja. Za Plenkovićeve vladavine skrenuli smo u jedan tip jednoumlja, a novinari su dovedeni u nezgodan položaj zbog neslobode medija. Na ulogu propagandista novinari, nažalost, pristaju zbog egzistencijalnih razloga. Struktura vlasništva nad medijima determinira radijus slobode pojedinca, pa današnji novinari nisu nalik onima iz prošlog stoljeća koji su bili spremni, čak i po cijenu vlastitog života, izgarati za istinu. Nova je generacija novinara u tom smislu puno komotnija i ne pada joj na pamet preuzimati takve rizike, pa bez problema pristaju na kompromise - poručuje Milardović.