Iz Venecije, Austrugarske, Francuske…
- Ove male s utorom sa strane za pero koristile su se za tintu. Ima ih dosta iz apoteke u kojima su bile bibite odnosno kapi jer u prošlosti nije bilo tableta, ljude se ličilo tinkturama i ljekovitim pripravcima, pogledajte, imali kljun na grliću da se može kapat. Na nekima su natpisi na francuski, kao primjerice voda od melise, većina ima oznaku farmacija iz Venecije, Trsta. Ove veće boce imaju i staklene pečate, vidi se da su utisnuti dok je staklo još bilo vruće, ovaj grb označava Marasku Zadar, a ovaj dvoglavi orao je vjerojatno iz Austrougarske. Većina ih nema narez za čep, zatvarale su se plutenim čepom što znači da su dosta stare, a moja pretpostavka je da su iz 19. stoljeća.
Neke novijeg datuma imaju nareze, one su se vjerojatno koristile za mušće, parfeme - pomno nam je pokazivao Tonči. Budući da se nikad ne može 'mirno' kupati i sunčati, Tonči je istraživao podmorje na Puntinu pa se zainteresirao za stare boce koji sad ima preko 100 komada, većinu je izronio iz morskog dna, a neke je iskopao iz zapuštenih kućišta staroga grada. Nekad su ljudi kraj kule Bokar bacali škovace u more, kaže nam, ali tad nije bilo plastike, otpad je bio biorazgradiv. Dio su činile i staklene boce, iako su u prošlosti bile jako vrijedne, ali i jako kvalitetne budući da su dva stoljeća ostale u jednom komadu u izazovnim uvjetima.
Botilje su se čuvale kao zlato
- Kad sam bi mali, staklene botilje čuvale su se ko zlato, Žrnovke i Lumbarajke su donosile mliko u njima, bile su cijenjene i potrebne, od kvalitetnijeg i debljeg stakla nego danas. Velike su se boce čuvale za domaćinstvo, za vino, uje, kvasinu, nije bilo lako nabavit staklenu bocu. Manje su možda za otrove, neke za like, ko zna što su skrivale. Neke me podsjećaju na bočice za uje od ričine, odnosno ricinusovo uje koje je u ono vrime imala svaka kuća. Znate li zašto? Protiv zatvora! Tad nije bilo espumisana, jedanput godišnje se pila ričina za čišćenje.
Ove druge su možda služile za dešpik, starinski pripravak od lavande i kvasine kojim bi se dici mazale prski i stumak, a koga bi afanalo dohodilo se s bočicon pod nos da se refa - otkriva nam Tonči koji svoje bočice pomno čuva u vitrini u obiteljskoj kući koja nedvojbeno izgleda kao da u njoj živi zaljubljenik u prošlost i istraživanje. Mnoštvo knjiga, umjetničkih slika, ali i antikvarijata poput prilično starih glinenih lula koje je Tonči također izronio i iskopao oko i u starome gradu, stare petrolejke koje je restaurirao, očistio, a za neke je kupovao i dijelove, starinske, željezne pegle... Kad je bio mlad sanjao je da će diplomirati povijest umjetnosti. - Ćaća mi nije dozvoli da to studiran, pa sam nastavi na ovaj način.
Žena mi malo runja što to sve skupa donosin u kuću jer skuplja prašinu, to vaja primištat, čistit. Nadam se da ću uskoro napravit izložbu boca, a najviše se nadam da će dio toga uzeti muzej kad se restaurira, neće trebat daleko prinosti, muzej mi je tu iza kantuna. Ipak su ti predmeti dio jednog vrimena iza nas - poželio je Tonči.