Ostale zna po adresi, reći će s osmijehom ovaj žvelti, novopečeni umirovljenik, koji 13. srpnja puni tek 60 godina života.
- Oduvijek sam volio motore, vazda sam po sobi lijepio plakate s motorima. Do 18. godine radio sam razne poslove, pa i u Ljetnim Igrama, a onda je u mene stari rekao 'nećeš ti meni šetat okolo'. Tražili su u tadašnjoj Pošti nekog za nošenje telegrama. Pošao je i predao molbu. Nije prošlo tri dana, zazvali me! A ja molio Boga da me ne zazovu – smije se Željko.
- Pošao ja u Poštu na Ilijinoj Glavici, rekli mi 'dođi sutra u 7 radit'. I tako sam počeo. Tad su u cijelom Dubrovniku bila tri telefona! Ja bih vam donio mali žuti papirić s obavijesti da u 'toliko i toliko' sati budete u Pošti jer će vas netko zazvat. To danas izgleda nestvarno, ali je imalo svoju čar – s osmijehom će Željko, koji ni danas nema mobitel niti ga želi imati.
Znao sam tko govori sa susjedom
Kao poštar je, osim mirovine, stekao i dobru kondiciju.
- Vazda sam se trebao penjati uz neke strme ulice s puno skalina. Baš neki dan gledam jednu ulicu na Kantafigu, prije 41 godinu sam uz tu ulicu izletio do vrha, a neki dan pomalo... Iziš'o sam ja, ali nije to – to! - kaže, pa se spominje i onih koji bi mu rekli 'lako je tebi na motoru', a zaboravljaju koliko ovaj grad i ulice imaju skalina.
- U ono je vrijeme pošta bila pošta, a poštari cijenjeni. Znali su ljudi tko im je poštar, a ja sam znao komu bi mogao ostaviti poštu za vas, govorite li vi sa susjedom, smijem li ući tuda i imate li kučka ili mačka, što će vas ugrist...
Nikad ga kučak nije ugrizao, dodaje ovaj veliki ljubitelj životinja koji je i sam vlasnik engleske seterice. Nakon ovoliko godina rada s ljudima, sve više je, kaže, zavolio životinje. 'Ako me razumijete', govori ne trepćući.
Motor nije za kišu
Najljepše mu je bilo razdoblje do rata, dok je bila stara ekipa. Svaki je 'rajon' imao jednog čovjeka, Lapad čak i dva. Bilo je onda puno pošte, to je ludilo bilo, sjeća se Željko Vuković.
- S vremenom je nestala 'prava' pošta, to su pisma i telegrami, a onda su počele cipelice, gaćice i korpići, to se sad šalje poštom – kaže o vrsti pošiljki koje je nosio zadnjih desetak godina.
- Najljepše mi je bilo s društvom, za vrijeme rada. Mi smo se družili kao da ne radimo, a radili smo. Išli smo na piće, na marende, čak bi iza radnog vremena ostajali zajedno, koliko smo bili veliki prijatelji – priča o onim vremenima koja su izumrla.
- Bilo je i grubih momenata, recimo jaka kiša. Od prvog do zadnjeg dana bio sam na motoru, 41 godinu. Ove zime danas su kao ljeta, a prije nije bilo tako. Znalo mi se čelo doslovno zaledit' na motoru! Prije nije trebalo nosit' kacigu - kazuje Željko, pa dodaje kako zbog toga i danas stalno šmrca.
Prvi motor koji je zadužio u Pošti bio je Tomos APN 4.
- U zadnje vrijeme su nam uvalili ove neke skutere, da te Bog sačuva! Jesu oni udobni, ali ne mrdaju sa sobom – govori o prednostima starih motora. Doduše, nije onda bilo zaštita nikakvih, incerate su bile nepoznat pojam, pa bi tijekom jednog dana po dva-tri puta okisao i triput se osušio vozeći motor i raznoseći poštu.
- Čak je pisalo na slovenskom, kad su oni prvi APN-i dolazili, da motor nije za kišu. Stisneš malo kočnicu i nema te! - govori o svojoj 'kancelariji na otvorenom'. Naučio je da ono što dobije, to i sredi, pa u njega nije bilo isporučenih paketa. No, zahtjevi današnjeg vremena puno su veći nego nekada – znalo je biti dana kada je dobio pošte preko mjere.
U Titovoj pratnji
I privatno je uvijek vozio motore. Ima Hondu Shadow 750 i BMW R50 koji je, kako se čini, bio i u Titovoj pratnji. Tako je čuo, ali ne može sto posto potvrditi. Taj je motor samo deset godina mlađi od svog vlasnika - iz tvornice je izašao 1970.
- Glavno da je crvene boje, bio je crn. Crvena mu leži, crna ga smanjuje – kaže za BMW-a koji ne bi prodao 'ni daje gladan kruha'.
- U ono doba mogao si motore brojat na prste. Ja sam imao Tomos specijalku s dugim sicem, to je u ono vrijeme bila Formula 1! Nije bilo većeg frajera od mene! - smije se Željko.
O odlasku u mirovinu u vremena koja više nisu kao nekada i na pitanje je li mu bilo teško završiti radni vijek, rekao je:
- Toliko mi je bilo teško kad sam odlazio da sam im'o zaplakat' od sreće!