Kotarski izbori postali su, na neki čudan način, glavna vijest u Dubrovniku. Pogledajte, recimo, jučerašnje ponovljene izbore u Lapadu. Dijelili su se promotivni leci, statusi na fejsu, zvalo se ljude okolo, slalo poruke, čak se snimalo i propagandni materijal. Uloženo je tu i truda i vremena i novaca kao da su ozbiljne političke karijere u pitanju. A sve za izbore na koje je, po navici, malo tko izlazio.
Kao da će izabrani u najmanju ruku sjesti u Brisel pored Dube Šuice i dobiti barem desetinu njene mjesečne plaće, što je isto respektabilno za naše pojmove. Ili da će barem o nečemu bitnom odlučivati, konačno nečem važnijem od fuge u sporednoj ulici, prevrnute kante ili pregorjele žarulje na stupu javne rasvjete.
Ali šipak. Vijeća gradskih kotara i mjesnih odbora i onoga tko ondje bude volontirao zvat će i tražiti da se popravi šaht, osvijetli ulica, zakarta cesta, stavi ograda ili kanta. Važno je to, nije da nije. Samo su ovlasti ‘kratke‘. Kotarski je volonter ‘osuđen‘ moliti od gradskih vlasti da se odobre sredstva ili materijal za traženo. Zato su gradski kotari do sada uglavnom značili – ništa. Jer ništa nisu mogli sami i bez odobrenja, niti imaju bilo kakva sredstva na raspolaganju, a i to što bi dobili bilo je većinom minorno. Na tu su nam se činjenicu više puta žalili upravo ti kotarski volonteri, koji su se trudili, ali u konačnici malo toga postigli. Tu i tamo bi se popravio kakav šaht, stavila ograda.
Možda je to u državi korupcije, poput naše, i dobro jer svugdje gdje su pare nije ispalo dobro. Ovako su kotarski izbori barem odisali dozom romantizma, robinhudovskom zaštitom nejakih. A od nečega se mora početi, zar ne?
Ali što je zapravo u pozadini gotovo beznačajnih izbora za gradske kotare i zašto su odjednom postali boksački ring dviju najjačih opcija kao nikad prije, HDZ-a i platforme Dajmo ruke, odnosno SJG-a? Zato što ovi izbori ispipavaju bilo biračkog tijela. Lokalni izbori su tek 2025., ali ovo su zadnji kotarski izbori pred te, važn(ij)e izbore. Na kojima se odlučuje tko će voditi Grad i Županiju.
Sudeći po ovim izborima, HDZ je ipak opcija koja se još uvijek najviše zaokružuje, bilo to zbog njihove glasačke mašinerije, simpatije ili nečeg trećeg - kako tko će zaključiti. Dajmo ruke je od svih kotara uvjerljivo osvojio GK Grad, dok je dva kotara dobio ‘za dlaku‘ - Ploče Iza Grada i Gruž.
Za Lapad se vodila krvava bitka. Nedjelja, još kišna, ona prava za pod dekicu, a na vjetrometini između veterinarske stanice Bobanović i Pema stvorio se red u kojem su ljudi čekali da bi dali svoj glas za vodstvo kotara Lapad. Slika je izgledala nadrealno, a društvo u blizini našalilo se da još čekaju izbore za ulaze po zgradama i po katovima obiteljskih kuća, po uzoru na Top listu nadrealista. Jer umalo da bez politike i stranačke pripadnosti nećemo moći ni u zgradu uć‘.
Na kraju dana obje su strane pobjedonosno objavile da su pobijedile. Ispostavilo se da su obje strane bile u pravu: HDZ je u koaliciji s HSU osvojio pet mandata, Dajmo ruke je osvojio pet mandata, a SDP-u je pripao jedan. Jezičac na vagi - koji je ovoga puta bio SDP, a ne stranka na koju smo navikli u Gradskom vijeću - odlučio je tko će imati prevagu. Dajmo ruke je očekivano dobio potporu SDP-a jer ipak zastupaju slične političke svjetonazore, mada smo se u prošlosti nagledali iznenađenja.
- Dajmo ruke su podigli učmalu političku atmosferu u jednopartijskoj vlasti s malo žetončića - rekao nam je Vido Bogdanović, nekadašnji dubrovački gradonačelnik i gradski vijećnik, ovaj put u ulozi političkog komentatora.
- Njihova mladost, agilnost i želja donijela je promjene, a ja sam očekivao da će rezultat biti i bolji, s obzirom koliko su bili aktivni. Možda su bili previše aktivni na krivi način, možda je trebalo malo drugačije osjetiti bilo biračkog tijela jer je to očito bila platforma protiv. Građanima treba nešto više. Ogroman broj građana je protiv aktualnog režima, ali ne vidi način kako ga promijeniti. Jedan dio građana je prihvatio inicijativu Dajmo ruke i dali su ruke. HDZ-a nije nigdje bilo u kampanji. Davači ruke su se uglavnom orijentali na društvene mreže, što je dobro jer su nova vremena, ali ipak je ‘face to face‘ nešto drugo u političkom djelovanju, a ne samo lajkanje na facebooku. Zaprepastilo me koliko su malo lajkova imali. Recimo, imali su 200 pregleda, a 42 lajka. To je nešto čudno.
- Upravo me strah bilo reći nije valjda da se ljudi boje? - nastavio je Bogdanović. - Ako se ljudi boje, onda smo još uvijek u samoupravnom socijalizmu. Glumimo višestranačku demokraciju, ali vladajuća stranka se ponaša kao jedina stranka, bahato, oni sve znaju i sve mogu. Čak su sinoć rekli da su pobijedili. Da su slučajno Dajmo ruke i SDP išli skupa, bili bi ih dobro oderali. To je i ovima iz vladajuće stranke sinoć trebalo biti jasno, a ne da kažu ‘mi smo pobijedili‘ - komentirao je Vido Bogdanović. - Doveli su ljude tamo isto ko da GOŠK dovede Modrića da igra. Zabili biračko mjesto u špajzu. Eto kako HDZ vidi demokraciju! Umjesto da nađu lijepu i komodnu prostoriju, oni ih zbili u 15 kvadrata, ne bi li se ljudima ne dolazilo na glasovanje. Ali prevarili su se. Dajmo ruke jesu pobijedili, ali to je još uvijek nedovoljno. Ovi kotarski izbori su vježba pred lokalne izbore, samo se za njih treba dobro pripremiti. Očito se kurs treba potpuno promijeniti - kaže.
Pa jesu li ti gradski kotari - a i Vi ste bili gradonačelnik - uistinu tako važni kad u konačnici Grad odlučuje o svemu?
- Važni su, a eto, i ja kao graodnačelnik sam imao pametnija posla i nisam se time bavio. Na žalost, trebalo bi se time baviti jer ako zbilja govorimo o demokraciji, onda bi ona morala uključivati što veći broj građana u razmišljanju i odlučivanju. Osnovna ćelija svjetovne demokracije i jesu ljudske zajednice u kvartovima. Mogu oni dosta učiniti i bez Grada, pritiskom, dopisom, konferencijama za tisak, protestima, vezat‘ se oko nekog čempresa koji hoće netko srušiti, sudjelovati u političkim manifestacijama, pošumiti Glavicu Babina kuka i Srđ... Nitko im ne brani da budu aktivni - ističe Bogdanović. - Puno toga ovisi o gradskoj vlasti, ali potezanje za rukav može postići cilj. Političari su jako sujetni, a ovi trenutni su najljepši, najpametniji i najstručniji - dodao je. - Naravno da ima inicijativa koje su neizvedive, kao naprimjer da se svakoj familiji u Gradu osigura parking. To nije obveza Grada. Obveza je osigurati autobus, da taksi može doći do Pila i da ti ima tko donijeti špaher ili ormar. Nemam ni ja u Gružu parking mjesto, pa sam prodao auto - zaključio je Vido Bogdanović.