U kartama je kao i u životu – stalna je samo mijena. Najbolje to znaju stari Dančari, koji već desetljećima igraju tresetu u hladu 'Pušovog puba' na Dančama, legendarnom dubrovačkom kupalištu, gdje gazda Ado danonoćno brine da ekipi ne ponestane pića i dobrih marendi. Taman netko od njih povede, a onda u sekundi protivnik baci bolje karte i odluči o konačnom rezultatu. Ne igraju u novac, ali igraju u piće, pa dođe nekako na isto. Izgubljeni 'meč' obično ih košta 50 kuna po glavi, pa se oštro koncentriraju da ne zabilježe poraz baš svaki dan jer ljeto je dugo!
Pridružili smo im se jedno jutro, taman poslije kiše, kad se zrak rashladio, ali more ostalo jednako toplo. Ekipu za stolom – Ada Čimića, Dinka Tomića, Ljubomira Buca Pendu i Dragana Klepa – napeto promatraju još dva igrača koji čekaju svoj red, Božidar Butigan Bobo i Toni Radić. Ne nedostaje ni publike, koja malo zapliva pa se vrati popratiti igru.
Mada su većina u pedesetima, a neki i stariji, vjerovali ili ne – tresetu igraju od osnovne škole.
- Buco igra malo duže, a mi 40 godina - nasmijava svih Ado. Jednostavno, ta igra nikad ne dosadi, kao što dosade mnoge druge stvari u životu. Ključna je, naravno, i ekipa koja se svakodnevno druži, dobro slaže, nekad posvađa, ali brzo i pomiri. Odmah se ujutro zivkaju ako su se večer prije svadili, govori Bobo, još napeto iščekujući svoj red.
Buco govori kako je marend'o jutros, što nikad ne čini, samo da bi mogao popit' malo vina. Pripremio se dobro, karta ga ide. Malo njega i Ada, a malo Dinka i Dragana – tako su se ovaj put podijelili u igri za pobjedu. Zezaju Dinka da je sigurno vježbao sinoć, ali on se ne da dekoncentrirat'.
- Treseta se zove 'muto igra', ali ima bestimje, bude svega – otkriva nam Bobo, dok se njegova četiri prijatelja, napeto šuteći, nadmeću za više ponata, ili kako Buco kaže, za kila.
– Buco, ne daj tempo, što bi rek'o Bobo – dobacuje Ado svom kartaškom partneru preko stola.
– E, a, slušaj, ođe mi je u ruci kakica – indisponirano će Buco, a Dinko mu suflira: 'Nema veze, napravi pitu!'
– Šest kila, dobro smo izvukli s ovakvim kartama – opušta se na kraju partije Buco, dok Dragan piše rezultate. 'On ih piše jer govore da svi drugi kradu', dodaje Ado, pa smijući se, govori:
- Meni nikad ne daju! Misle da kradem i zovu me Giancarlo Lupežini!
S dolaskom bevandi sve je više opaski, a pošto su mediji tu, nema vele bestimja.
– Dođi popodne pa ćeš čut' stari dubrovački rječnik – smije se Toni Radić. Kazini počinju već oko 4-5 popodne, nadovezuje se Bobo. A tko obično pobjeđuje, možda poznati glazbenik i slikar Buco kao najstariji, pa samim time i najiskusniji? On je i opjevao voljenu tresetu u svojoj istoimenoj pjesmi. I nije jedini popularan: Bobo je najbolji golman hrvatske reprezentacije u malom nogometu (Dinko naglašava da to moramo napisat').
I dobro, pobjeđuje li najstariji i najčešće?
– Trefi se – kazuje Buco uz osmijeh, pa se usput u šali požali i kako ostali 'viču na njega'. Naravno, samo kad gube. Dok smo tako filozofirali, promaknuo mu je neki važan potez pa je konstatirao: 'Loše nam se piše!' Iako su do tada vodili 2:0, na kraju su zaista i izgubili. Tako je to u kartama, kao i u životu. Misliš da si gori, a brzo sletiš doli i obratno.
Ali ovo je sve samo igra, pa nije ni važno. Važno je društvo, lijep dan, škerci i smijeh. U kibli se hladila još jedna boca vina, a jutro se pomalo pretvaralo u vedar dan.
A ačenavaju li jedan drugome, kako to užaju neki kartaši?
– Nema ačena! Toga u nas nema – slažu se Dančari.
A svade li se često?
– Obavezno! – odgovaraju uglas. Ado je, kažu, malo nervozniji, a on to i sam priznaje. Bilo je bacanja, pa i paranja karata. Ali Ado je spreman i za takve situacije – ima uvijek najmanje 20 špilova u rezervi!
– Dok smo bili na drugoj plaži, bilo je i bacanja stolova, a ovdje ne smije jer su njegovi – zeza Dinko prijatelja Ada.
Jedanput je usred igre, kažu, pošao doma.
– A što ću kad sam sve izgubio – smije se Ado. – Bitno je pobijediti! – govori.
Pa zar nas nisu učili da je važno sudjelovati?
– To je na Olimpijadi, ovdje ne – konstatira mrtvo ozbiljno.
– Kad samo sudjeluješ, onda samo i plaćaš! – nadovezuje se Bobo pravom narodnom mudrošću. Tako i jes'. Tko izgubi, plaća turu pića, a ako se to oduži, kako to obično i biva, lako možeš poć' na inkanat.
– Jedanput sam imao priliku razgovarati s profesorom doktorom Veselićem, on je profesur iz matematike negdje u Njemačkoj, govorio mi je da je treseta najstarija poznata igra u povijesti karata. U talijanskoj enciklopediji ima velikih 7 strana samo o treseti – donosi jednu zanimljivu crticu Buco. U to je opet bacio neku kartu koja nije bila dovoljno dobra za pobjedu, pa sam komentirala da je bolje maknuti se – Ado bi me mogao vikati.
– Ne, ne, ne, dok dobijam, ne vičem! – nasmijava prisutni auditorij.
Ekipa starijih Dančara igra samo tresetu, puno im je bolja od briškule. Dinko, kažu, ima najjači zamah. Zanima nas koliko dnevno provedu vremena u kartanju, a oni uglas odgovaraju: 'Šest sati minimum!' Pa kako? Radi li ovdje itko? Za Ada nam je jasno, a ostali?
– Neki su umirovljenici, a među ostalima je više neradnika nego radnika – smiju se uglas.
Ženskih u njihovoj kartaškoj ekipi nema. Dođu im samo po malo vina, a poslije marende operu pjate. Ogule i česan. Ma tko obada ženske kad su karte u pitanju!, kažu stari Dančari, koji tradiciju igranja tresete prenose na mlađe. Ne pojašnjavaju im pravila, nego mladi uče gledajući njih kako igraju, isto kao što su i oni činili kad su bili djeca.
– Prvih dvije-tri godine plaćaju piće – govore kroz smijeh o skupim 'lekcijama' koje čekaju početnike. Ali to nikoga ne treba obeshrabriti, jer je treseta toga vrijedna.
– Kad nauče, onda dođu u našu prvu ligu. Bitni su i pokreti, vidi kako Buco igra, koja je to elegancija! – zeza Ado svog dugogodišnjeg prijatelja. Svi imaju taj neki mot, svojstven iskusnim kartašima. Pobjednik ostaje 'na terenu', odnosno za stolom, i tako do iznemoglosti, pojašnjava Ado.
– Do apaurina, a vikendom doslovno od jutra do mraka – dodaje Bobo, još čekajući svoj red. Točno poželiš ugurati se među njih, zgrabiti karte i zaboraviti na sve drugo. 'I nikad vam ne dosadi?', pitamo skroz ozbiljno, jer malo je stvari na svijetu koje baš nikad ne dosade.
– Ma kakvi, treptimo tko će sjest'! – ozbiljno odgovara Bobo, koji je konačno dočekao svoj red, pa s Tonijem zamijenio Ada i Buca za stolom. Bila je to prilika da s Adom malo progovorimo o Republici Danče, osnovanoj davne 1919., prisjetimo se gospara Puša, legende Danača koji je držao kafić skupa s Adom i prerano nas napustio, ali uspomena na njega vječno živi. Danče su bile nezaobilazna lokacija natjecanja Divlje lige, koja se ne igra već drugu godinu i svima nedostaje. Osim na karata, tu se igra i skopa, vaterpola i malog nogometa – svatko ima svoju zanimaciju, a neki i više njih.
– Danče su neko naše posljednje kupalište, gdje dolaze uglavnom domaći i manje stranaca. Stranci se prepadnu kad se mi deremo dok igramo na karata – završavamo ovu lijepu priču o tradiciji koja se nastavlja i, nadamo se, baš nikad neće izumrijeti.
