- Po prirodi sam optimist i vjerujem da ću uspjeti! Djeca i ja smo stigli u Irsku kratko nakon supruga koji je došao dva tjedna ranije. Nije birao posao i brzo ga je pronašao, uvjet je bio samo pristojna plaća. Radi na montaži PVC- stolarije. Da, veterinar je koji nikad nije radio u struci, a prozore je dosad samo zatvarao, nikad montirao! Kad smo tražili stan, putem interneta sam uspjela bukirati kuću od 200 'kvadrata' na najboljoj lokaciji u gradu Killarneyu, na jugozapadu Irske. Prema gradu je nazvan veliki irski nacionalni park pun šuma, jezera, slapova i potoka. Priroda je raj za oči i dušu, mnogo je jelena koji se kreću slobodno i bez straha od ljudi.
Turistička sezona u Killarneyu traje deset mjeseci godišnje, pauza je samo u siječnju i studenome, tu je istinski suživot s životinjama, sve je besprijekorno, uživanje! Kuća je san snova: oba sina imaju sobe od po 20 kvadrata, interijer je opremljen, udaljenost od katedrale je 350, a 500 metara od škole. Sve nam je na dohvat, presretni smo! Vlasnik je izgradio ukupno dvadeset kuća koje iznajmljuje. Tražio je samo preporuke bivših stanodavaca, što nismo imali jer nikad nismo bili podstanari. Ali, bio je pun razumijevanja i dogovorili smo se za fit od 850 € mjesečno, što je znatno niže nego ostalima- priča Silva Lučić, naša sugrađanka koja od rujna prošle godine sa suprugom Matijom Kovačevićem te sinovima Đivom (11) i Marom (8) živi u Irskoj.
Živimo normalni život
Naša sugrađanka kaže kako je, kao i suprug, radila u turizmu, a za Irsku su se odlučili jer u aktualnim uvjetima u Gradu nemaju od čega živjeti:
- Istina, imamo apartmane ali su to stanovi kupljeni da djeca imaju gdje živjeti. Za apartmane smo sve obveze uredno plaćali, da bi doznali kako ne potpadamo pod subvencije. Prekipjelo nam je kad smo dobili uplatnicu za paušal iako od sezone nije bilo ništa. Shvatili smo kako do povratka turizma nema života od mirovine majke - kaže Silva. Kao rješenje se nametnula Irska gdje, kako su se ubrzo i sami uvjerili, nema straha onome tko se trudi i radi. Kući je s bakom ostala samo kćerka Tina (18) koja je željela u Gradu maturirati s kolegama:
-Došla sam s Đivom i Marom lani 13. rujna te smo odradili dva tjedna izolacije u kući. Nazvala sam školu da se javim, ali su samo rekli: Dođite u ponedjeljak i kupite knjige i uniformu: sive hlače i bijelu košulju. Od škole su dobili jednake kravate i džmpere. Bili su time oduševljeni ali i pristupom profesora i vršnjaka koji su ih primili otvorenih ruku. Vjerujte, procvjetali su. Divota ih je vidjeti, sretni su i bez stresa. Stariji je sin engleski jezik već dosta znao, a mlađi ga je naučio u četiri mjeseca. Dok ga nisu naučili, profesori su s njima radili "1 na 1".
Suprug je dobio vozilo i plaćeno gorivo, a najteže mu je što do mjesta rada i natrag kući potroši pet sati! Jako rano ustaje, umoran je, ali zadovoljan jer mu pošteno plate što uradi. A znamo kako je kod nas... Irci su disciplinirani, paze na koronu, ali i dalje žive normalno: u trgovine ulaze s maskom, vani je ne nose, građevinari non- stop rade a škole većinom...Kupili smo četiri bicikla, dnevno vozimo i po 20 kilometara, planinarimo, šetamo, istražujemo nacionalni park koji je nešto veći od Plitvica. Hoteli su im već puni, dolaze gosti iz cijele Irske, park je prekrasan, imaju brodiće za vožnju jezerima. Planirali smo doći jednu zimu, ali smo zaključili da ćemo natrag kad se čarteri počnu puniti i kad budemo ponovno mogli dobro živjeti u svome Dubrovniku - priča Silva i uspoređuje:
Maksimalno u prirodi
- Nama su inspekcije neprijatelji, a ovdje savjetuju i pomažu, imaju skroz drugi pristup. Sve polazi od škole: učitelj samo provjerava je li ih naučio, a ne muči ih testovima. U školi su nam rekli samo da radimo svoj posao, a djecu njima prepustimo. Gradivo ne ide u širinu, uči se suština, kako praktično iskoristiti znanje. Evo primjer lekcija o Inkama i Majama: ovdje je to samo po stranicu, a kod nas i po nekoliko stranica. Nastava im se odvija maksimalno u prirodi, voze se biciklima - na čelu kolone je nastavnik, a na kraju ravnatelj škole. A kad je bio lockdown, za zadaću su trebali naučiti praviti palačinke!
Na upit što bi, kad bi osobno, primijenila iz Irske, Silva bez mnogo dvojbi odgovara:- Ne shvatite me pogrešno, ali mi Grad previše ne fali! Naravno, čujemo se redovito sa svojima, telekomunikacije tu mnogo pomažu. Ali, betonizirali smo se i zato bih najradije ukinula građevinske dozvole za idućih 30 godina, samo bih sadila zelenilo! Riješila bih i problem kućnih ljubimaca: tko nema uvjete, neka ih ne drži, a ne da ih dovode u parkove i dječja igrališta, da tamo kučki zapišavaju igračke. A kad na to ukažem vlasniku, on odgovori "A gdje će drugo?" A što ga ima, što će joj ako nema uvjete? Preporučila bih takvima da ljubimce odvedu pred vrata političara, pa će se ubrzo uvjeriti kako će se i taj problem riješiti!