Jorge Louis Borges je jednom rekao kako raj zamišlja kao knjižnicu. U Mjesecu knjige, šestero sugovornika je izdvojilo vrijeme napisati preporuku za knjigu koju su čitali u posljednje vrijeme, štivo koje je na njima ostavilo traga, koje bi rado preporučili drugima. Ima tu, zapravo, i više od šest naslova.
Pero Mrnarević, akademski slikar i grafički dizajner:
„Imajući na umu Woody Allenovu 'čitam u samoobrani', moram priznat da mene od ovog i ovakvog (polu)svijeta trajno brane mistični pjesnici i filozofi Emil Cioran i njegov 'Kratak pregled raspadanja' i prevodu Milovana Danojlovića (Tisa, Beograd, 2004.), te Fernando Pessoa i njegova 'Knjiga nemira' u prevodu Tatjane Tarbuk (Konzor, Zagreb, 2001.). Gusto tkanje od poezije i filozofije u potrazi za suštinom života kod oba autora, ne dopušta kraj procesu čitanja njihovih djela.
Uz spomenutu dvojicu, izdvojio bih i nedavno objavljenu knjigu Viktora Ivančića 'Zlomovina: 99 pamfleta' u izdanju riječkog Ex Librisa. Lucidno štivo u odličnom dizajnu Damira Bralića daje neposredan uvid u (polu)svijet od kojeg se treba braniti i ujedno pruža zaštitu od istog“.
Maja Milošević, profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Turističkoj i ugostiteljskoj školi u Dubrovniku preporučuje „Lažljivi život odraslih“, autorice koja piše pod pseudonimom Elena Ferrante:
„Čak i najslabiji rukopis spisateljice Elene Ferrante („Genijalna prijateljica“) ponekad mi je boljih od nekih razvikanih romana čija je jedina snaga u tome što su mračni i teški pa ih samo visoko obrazovani mogu razumjeti. Tako me je nedavno oduševio „Lažljivi život odraslih“, još jedan roman iste autorice, pitak i lako čitljiv tekst. A ona ne može daleko od svog Napulja. Vrijeme: devedesete.
Giovanna je jedinica u obitelji situiranih srednjoškolskih profesora. Sve je bilo divno dok jednom prilikom nije čula zaključak vlastita oca kako njeno lice, dosad vrlo lijepo, postaje slično onom omražene tete Vittorije, dakle vrlo ružno. Ona postupno gubi povjerenje u svoje roditelje, sve se počinje mijenjati – njezino tijelo, njezino raspoloženje, njezine ocjene u školi i sve se češće sukobljava s roditeljima. Djevojka kreće u potragu za odgovorima kojima će dobiti potvrdu te tvrdnje ili će je netko uvjeriti u suprotno. A obmane, prijevare i laži otežavaju joj taj put. Za djevojku koja želi odrastati što prije to je vrlo zahtjevan pa i bolan zadatak. Želeći upoznati tu tetu, Giovanna sve više zadire u njen svijet. Na tom putu i sama počinje lagati, ponižavati, pretvara se u licemjerku. Saznaje za povijest obitelji s očeve strane koja dolazi iz siromašnog, ali strastvenog Napulja. Tamna strana Napulja metafora je uranjanja u vlastite, mračne dijelove. Saznaje i zašto njen otac ne razgovara s tetom Vittorijom. Saznaje i da roditelji nisu vjerni jedno drugome, nakon čega slijedi razvod braka. A teta Vittorija postaje sve važnija.
Ferrante se hrabro i otvoreno bavi temama seksualnosti i patrijarhalnosti, govori o propadanju obitelji, no ovaj roman nema onu vatru, snagu, ljepotu ni iznenađenje „Genijalne prijateljice“ što nas je bacilo na koljena. S druge strane, roman je priča o laži. A laž je svuda oko nas i postaje opipljivom. Zato vam ga od srca preporučujem“.
Aljoša Lečić, profesor klavira i turistički vodič, preporučuje:
„Prije par tjedana sam dobio na poklon knjigu Roberta Torrea, Ima li života prije smrti? i kako je već uobičajeno u ovo vrijeme kad većinu tekstova čitamo sa ekrana i u bitno manjim formatima, knjiga je stala na stolu čekajući trenutak moje (dovoljne) sabranosti.
E sad, kao da nije dovoljna činjenica da mi je mobitel, a u stvari društvene mreže u svim svojim oblicima, razorio koncentraciju, na to je došla još i moja već uobičajena skepsa prema tekstovima/knjigama koje maju pretenziju da se bave psihom.
Naime, u eri gdje se i previše ljudi brine za tuđe psihičko zdravlje, gdje se volimo "baviti sobom" jer nas svekoliki propagandni aparat podsjeća koliko smo prokleto jedinstveni i strahovito važni, (ode svemir bez nas), u eri gdje ljudi počinju i završavaju dan u konzultaciji sa life-coachevima...moja instinktivna reakcija, a tome je možda kriv i moj tvrdokoran i ne pretjerano fleksibilan (barem djelomično) muški mozak, je da jednostavno - nemam vremena za tu knjigu.
Ispalo je da vremena želim imat, i da je knjiga u stvari sjajno zamišljena, i odlično napisana. Negdje usred mog čitanja se dogodilo i da je autor, definitivno premlad, umro, što na neki čudnovat način i korespondira sa nekim temama u knjizi.
Elem, ispalo je da je ovo knjiga jako, jako udaljena od self help literature (čega sam se isprva plašio), da upravo suprotno, ne pruža baš nikakve prečace za postizanje nekog blagostanja, a i da ne obećava sreću kao ultimativni cilj naših odricanja, dijeta, meditiranja, samospoznaja već radije razobličuje i prilično raskrinkava taj "teror pozitive".
Ukratko, sjajna knjiga, koju nemojte čitati da vam bude lakše, jer bavi se životom, a u životu i nema ništa posebno lako, ali ako vam se čini da bi vam dobro došao kompanjon koji će vam pomoći da artikulirate stvari koje i sami negdje naslućujete, tu ste na pravom mjestu, a kompanjon je, kao što sam već spomenuo, mrtav“.
Paula Zore, profesorica komparativne književnosti i povijesti, iz udruge Skribonauti, vodi i književni klub u ženskoj kaznionici u Požegi:
„Knjiga koju bih preporučila jedan je od najljepših i najpotresnijih domaćih naslova koje sam pročitala u zadnje vrijeme, roman 'Moja dota' Nore Verde. Priča je to o prkosu i snazi jedne djevojčice koja odrasta osamdesetima, između Korčule i Splita, između magije bakinih priča, pjesama i mirisa težačke hrane i surovosti siromaštva i patrijarhalnog nasilja. Djevojčica se brani čitanjem i pisanjem, tu nalazi svoje utočište i gradi svoj otpor, roman je emotivan, topao i bolan, ali prije svega osnažujući.
Kako nije lako odabrati samo jednu knjigu, imam i dvije kao bonus track. Prva je zanimljivi dnevnik 2020. u kojem je šest autorica/a iz regije, objedinilo svoje dnevničke zapise iz 2020. Kada su se dogovorili za ovaj mali eksperiment 2019-te, 2020-ta se nije činila kao posebno interesantna godina, i nisu bili sigurni hoće li njihovi zapisi ikoga zanimati, a onda se sve promijenilo. Zanimljivo je čitati šest autora/ica, šest pogleda na istu situaciju, a onda to usporediti sa svojim iskustvom pandemije. Kada doživimo neko teško iskustvo pomaže vidjeti kako su ga doživjeli drugi, pa knjiga može biti zanimljiva terapijski kao i književno.
Treći prijedlog je naslov u čijoj sam objavi i sama sudjelovala, riječ je o kolaborativnoj zbirci pripovjedaka “Nastavi priču”, koja sadrži 12 kratkih priča poznatih domaćih autorica. Priče su inspirirane kratkim pisanim fragmentima koji su rad zatvorenica iz kaznionice u Požegi, vrijednost ove zbirke je u raznolikosti glasova i iskustava koje donosi“.
Julijana Antić Brautović, prije samo nekoliko dana imenovana pročelnica Upravnog odjela za kulturu i baštinu Grada Dubrovnika, preporučuje knjigu „Na Vrbasu tekija“, Josipa Mlakića:
„U suizdanju Frakture i Franjevačkog samostana svetog Luke u Jajcu prije svega par mjeseci objavljen je roman Josipa Mlakića Na Vrbasu tekija. U moje je ruke došao kao poklon obiteljskog prijatelja tijekom jedne večere uz preporuku da ga čim prije pročitam. Idući me je dan pitao jesam li stigla povirit. Riječ je o jednoj od onih knjiga koje čitaš u dahu i koje te obuzmu, pa danima lutaš njihovim krajolicima i razgovaraš s likovima čije sudbine razumiješ i živiš.
Ovdje je sve stvarno – i prostor i vrijeme i jezik. Autor, naime, andrićevski, jezikom i stilom, rekreira svijet Bosne Srebrene i njenih ljudi, napose franjevaca i napose onih jajačkih,u turbulentnim vremenima „velikih događaja“ od sredine 19. do sredine 20. stoljeća. Pri tome se služi arhivskom građom, ali i rukopisima fra Ante Kneževića i fra Josipa Markušića, dvojice iznimno značajnih, ali i kontroverznih bosanskih franjevaca koji su, svaki na svoj način i u svojim okolnostima, osigurali gradnju i opstanak samostana u Jajcu“.
Đuro Capor, profesor povijesti u Gimnaziji Dubrovnik:
„Knjiga Dejana Jovića 'Rat i mit', koju sam nedavno čitao potakla me da preispitam shvaćanja o raspadu Jugoslavije i ratovima koji su pritom uslijedili.
Autor knjige se u uvodnim rečenicama, kao i mnogi u Hrvatskoj, pita: Zašto je Hrvatska i nakon 25 godina zarobljena u diskursu koji u svom središtu ima rat?
Odgovor koji na to Jović daje je to zbog toga što je interpretacija prošlosti sastavni dio oblikovanja političkog i nacionalnog identiteta.
Političke elite tako su postale dizajneri identiteta i vrijednosti, one koje određuju što treba zaboraviti, a što pamtiti, sve s ciljem zadržavanja novostečene političke moći, a ne osnaživanja građanskih i političkih sloboda.
Ništa poput rata ne postiže homogenizaciju i smanjivanje prostora za kritičko preispitivanje i pluralizam koji bi se u suvremenom društvu trebali njegovati. Tako rat ne prestaje, nastavlja se voditi protiv imaginarnih neprijatelja u društvu“.
Mjesec hrvatske knjige
Tema ovogodišnjeg obilježavanja Mjeseca knjige su hrvatski autori u Godini čitanja, pa evo još jedne preporuke. Nedavno je u izdanju Disputa izašla nova knjiga nagrađivanog autora Damira Karakaša, „Okretiše“. Pisac, nekadašnji novinar, javno je progovorio o traumatičnom iskustvu o kojem šira javnost ništa nije znala (da čovjek ne povjeruje kako je i to moguće u vrijeme kad je sve javno i kad je sve u izravnom prijenosu na društvenim mrežama, youtoubu,…). Bolna i iskrena knjiga, suočavanje s traumom u kojoj je gotovo izgubio život nakon fizičkog napada u Zgrebu.
Učlanite sebe i djecu; naučite ih od malih nogu da posuđuju knjige, ne samo lektire. Izdanja poput Gregovih dnevnika, Toma Gatesa, stripova, Harryja Pottera, dobar su početak za stjecanje navike čitanja. Godišnja članarina je uistinu simbolična, samo 10 kuna.