Hrvatska iseljenica iz SAD-a, Mljećanka Ane Stražićić Rodriguez rdakciji Dubrovačkog vjesnika poslala je otvoreno pismo u kojem nam poručuje da u Hrvatskoj, posebice na dubrovačko području nije sve naš 'crno'. Njezino pismo prenosimo u cijelosti:
'Ja sam Ane Stražićić Rodriguez, živim u Americi skoro 40 godina. Rodom sam sa Mljeta,a u Americi me svi poznaju kao Ane Mljećka. Zbog ljubavi prema svome rodnom otoku Mljet, Dubrovniku i Hrvatskoj i načinu kako ih promoviram u Americi,kao i za moj humanitarni rad u New Yorku, dobila sam puno pohvala i nagrada od naših iseljeničkih organizacija. Jednu od nagrada mi je dodijelio Croatian Women's Network - Mreža Hrvatskih Žena -Nagrada za utjecajnu hrvatsku ženu i buduću lidericu -u kategoriji promoviranje hrvatske kulturne baštine. A meni posebno draga nagrada je od Hrvatskog Kongresa USA -Croatian World Congress USA - Nagradu za promoviranje kulturne baštine Dubrovnika i internacionalno promoviranje Mljeta i hrvatskih otoka.
U ovoj divnoj zemlji SAD-u, koja je simbol demokracije, naučila sam što znači sloboda govora,naučila sam koliko je važno bit pozitivan i ostati pozitivan usprkos svim izazovima i nedaćama života. Naučila sam kako se nosit sa nostalgijom baš kroz pozitivni stav prema svemu oko nas. Naučila sam koliko puno znači pohvalit nekoga za svoj rad što je kod nas u Hrvatskoj rijetkost. Gledajući ovako iz daljine dobivate dojam da se gotovo svi takmiče tko će koga poniziti, optužit,a ponekad i lažno, a u svrhu osobnog interesa.
Kad svatko bude preuzeo odgovornost za svoja dobra djela ali i nedjela, tek tada ćemo ići uzlaznim skalinom prosperiteta i napretka.
Svaku godinu dolazim dva mjeseca doma i slušam samo negativne kritike od Mljeta,Dubrovnika i cijele Županije.
Život u Americi naučio me je gledat na sve pozitivno a "probleme" smatram izazovima i na taj način pristupam njihovu rješavanju. Naša hrvatska djeca koja dolaze u Ameriku na razmjenu studenata već nakon mjesec dana uočavaju bitnu razliku pogleda na život općenito između Hrvata u iseljeništvu i domovinskih Hrvata. Razlika je nevjerojatna!
Politikom se ne bavim,ali poštujem sve državne institucije jer su izabrane demokratskim putem, voljom hrvatskih građana. U ovo doba nemira i velikih promjena u svijetu, korone i ratova osjećam dužnost i obavezu kao hrvatska državljanka, koja živi u iseljeništvu i koja voli svoju domovinu, svoju županiju, svoj grad i svoj otok za pohvalit stranku HDZ koja je dovela Hrvatsku do slobode, koja je sada na vlasti i koja je hvala Bogu na vlasti i u Županiji i Gradu i na mom otoku Mljetu.
Ostvarili ste u dva mandata više nego što su druge stranke mogle samo zamisliti,a koje su bile ranije na vlasti.
Dovoljno je bilo održati se kao uspješna turistička destinacija u ove dvije godine dok je korona harala svijetom,direktne veze Dubrovnika sa Amerikom, procvat nautičkog turizma, a kruna svega uskoro je otvaranje Pelješkog Mosta i Stonskog Mosta. Ima još puno toga ali osvrnut ću se na nešto što se meni osobno lijepo dogodilo što želim posebno pohvalit,a to je ono humano,onako kako bi se svi trebali ponašat na svojim radnim mjestima.
Želim Vam posebno pohvalit jednu divnu ženu, gospođu Marinu Sambrailo, ravnateljicu Doma za starije i nemoćne osobe Dubrovnik.
Zahvaljujući prvenstveno njoj i naravno osoblju doma, ja mogu u Americi mirno spavati jer znam da je moja mama sigurna, da je dobro i da je sretna što je tamo jer sama na Mljetu više nije mogla brinut o sebi. Po dijagnozi i sugestiji doktora i preporuci centra za socijalnu skrb podnijela sam molbu u Domu za starije i nemoćne osobe Dubrovnik. Kad je nadležna komisija odlučila da je moju mamu neophodno što prije stavit u dom za njezino dobro, bilo mi je jako teško pri samoj pomisli što je moram voditi u dom,a pogotovo kako će se prilagoditi novoj sredini i kako će prihvatit svoje novo boravište.
Na nasu veliku sreću, zahvaljujući gospođi Marini Sambrailo koja je imala toplu riječ i ogromno strpljenje sa mojom mamom, vrlo profesionalno, vrlo uljudno, s puno razumijevanja mojoj mami je olakšala prilagodbu.
Kad dođem u Dubrovnik i pođem posjetit moju mamu vidim gospođu Marinu Sambrailo kako sa puno pažnje posveti vremena mojoj mami i ostalim štićenicima i isto tako koliko su oni sretni tamo. Moja mama mi je rekla, svaki put kad bi je posjetila, da joj je Gospođa Marina sada kako kćer jer sam ja daleko.
Ja sam tako sretna da se moja mama nalazi u dobrim rukama,da je nahranjena,čista i uredna, da ima svu potrebnu njegu, da ima društvo i kad god poželi razgovarati sa gospođom Marinom Sambrailo uvijek nađe vremena za nju kad joj to obaveze dozvoljavaju.
Zahvaljujući toj divnoj i vrlo profesionalnoj osobi i osoblju doma, moja mama ima najbolju moguću njegu i mjesto gdje dostojanstveno provodi svoju starost. Sve pohvale imam za ravnateljicu Doma za starije i nemoćne osobe Dubrovnik,Gospođu Marinu Sambrailo,njena profesionalnost i razumijevanje i njen poseban odnos prema štićenicima doma daje mi mir ovdje u tuđini jer znam da je ovo jedini način da izvršim svoju dužnost za brigu oko moje mame i da joj pružim sretnu i dostojanstvenu starost.
Kada je zovem na telefon ili kad je dođem posjetit, da joj mogu reći mama volim te i hvala ti za sve i poživi još puno sretnih i zdravih godina.
U razgovoru sa mojim Mljećanima koji imaju svoje roditelje u tom Domu svi imaju isto mišljenje i riječi pohvale. Zato hvala Gospođi Marini Sambrailo i hvala svima vama u Gradu i Županiji koji radite svoj posao najbolje što možete. Rezultati se vide i čuju do Amerike i Australije.
Možda ih ne vide stanovnici koji žive stalno u domovini, ali ih mi iseljenici i te kako vidimo i iznimno cijenimo.
Budimo svi pozitivni pa će nam život bit ugodniji kada budemo svi uspješniji i sretniji.
Želim vam svako dobro, puno sreće,zdravlja i naravno uspješnu turističku sezonu ', završava svoje pismo Ane Stražičić Rodriguez o kojoj je Dubrovački vjesnik već pisao.
U KOMINU ANE MLJEĆKE: Kako se krpe i armaju mreže, kako i što se jelo i othranilo težake otoka...