Službeno je: krivi smo za generacije zanemarene djece. Prokleti ekrani su svuda oko nas, a ove dvije godine u kojemu nam je bio zabranjen zagrljaj, kontakt, druženje, brbljanje uživo, igranje, sve ono što zdravom djetetu treba da bi ostalo zdravo, dodatno su ‘zakucale’ krivnju. Čak 53 djece s dubrovačkog područja ‘palo’ je na testiranju za prvi razred osnovne škole. Vraćeni su u vrtić. Neki i drugi put. Zvuči kao kazna, ali je pokazatelj svega što (ni)smo radili u proteklim godinama, kako smo odgajali djecu, gdje smo zabrljali. A zabrljali smo, žestoko. Nemiran je, daj mu mobitel, nek zvrnda po igricama. Veselo je - umorit će se i šporkat’, daj mu tablet. Umorno je - upali mu crtiće, nek zaspi pred ekranom. Kako je u temi Dubrovačkog obradila naša Kristina, svaki je podatak u ovoj priči porazan, govorio o svjesnom ili nesvjesnom zanemarivanju. Možemo se pravdati koliko hoćemo, zauzetošću, poslom, umorom, ali tako se to zove. Zanemarivanje.
Tehnologija je mnoge stvari olakšala s jedne strane, s druge pak imamo nekoliko generacija mladih koji vjeruju samo internetu, a ne svojim osjetilima. Svi smo podlegli ekranskom virusu. Kad vidim nekoga da drži olovku u ruci točno me prođe val nostalgije, kad su olovke i kemijske bile i sredstvo rada i kopče za kosu, spas u momentu kad ne možeš zapamtiti nečiji broj, alat za švrljanje kad ti je dosadno, a danas je to ekran. U kojemu imaš sve. Pa ga, kad mu je dosadno, staviš djetetu pod nos, nek i ono ‘uči’. A naučit će, istaknula je Matija Čale-Mratović, specijalistica školske medicine- motoriku samo palca kojim skrola po stanicama, naučit će biti živčano jer su sadržaji koji se vrte po ekranu kao droga koja stimulira sva ona područja koja ne trebaju za kasniji život, naučit će da im je bez ekrana dosadno, da im za komunikaciju ne treba druga živa osoba, skratit će im fitilj. Već smo najdeblji u Europi, ostat ćemo debeli i prikraćeni za divote svijeta, zakopani u četiri zida, ono od čega se Japanci odavno liječe. Neće nam djeca naučiti o koncentraciji, osjećajima, povezanosti, empatiji, zabavi, smijehu, igri, smirivanju, priči, zaboravit će kad je vrijeme za što. Neće naučiti ‘učiti’. A to se učilo kroz igru s vršnjacima i odraslima, penjanju po stablima, valjanju u pržini i zemlji, jurcanju u kutijama niza skale, gradnji logora, gađanju loptom, kamenjima, žmurice, čvokama kad ti se netko sviđa, izbjegavanju odlaska doma na večeru i spavanje...
Voljela bih da me netko ispravi. Nisu se vremena promijenila, mi smo se promijenili. Po našu djecu, nagore.