Ljuta zbog lošeg odnosa prema turistima, pohlepe kojom ih se tjera da stvari dvaput plaćaju, a naročito nekulturnog odnosa vozača prema njima i drugim putnicima, jedna je Dubrovkinja (podaci poznati redakciji op-a.) dala živopisan prikaz iskustva vožnje Libertasovim autobusima usred ljeta. Evo što je napisala:
-Da Dubrovnik anualno dobije počasno mjesto u četvrtom krugu pakla poznato je i vrapcima na grani. Pohlepa nam je nažalost svima dobro znana riječ. Lokalcima se nije lako nosit s cijenama koje skaču u nebesa svakodnevno, a kamoli ljeti kad iste skoče i do tri puta. Skuplji smo od Berlina, Londona i Pariza. Cijena je tu, isprintana, nalijepljena; nemaš kud kamo, nego plati i pokušaj preživjet. Ono što me nagnalo na ovo pisanje nije ni isprintana cijena, ni nalijepljena cijena, ni sitna slova, jer turisti ne znaju kome se žalit. Libertas, nedostatak kulture vozača, kao i pohlepa te firme o kojoj svi ovisimo me nagnala na reakciju. Vrlo je to lijepo riješeno sa strane Libertasa kako napunit špage ljeti: izrađivat ćemo loše karte da bi ih mogli dva puta naplatit. Toliko sam puta vidjela strance koji (na moje oči) kupe kartu na Libertasovom kiosku za 12 kn, s istom, nezgrčenom kartom, uđu u autobus; karta ne valja, pa vozač lijepo ispruži ruku i reče “fifteen kunas” ni ne pogledavši nesretnika koji ne zna što se događa pa plati. Čovjek je platio 27 kuna od Lapada do Grada. Nitko se ne žali jer ne razumije. Traže te da platiš, naravno da ćeš platit, valjda se to tako u ovoj zemlji radi.
Tu sam opisala pohlepu, kojoj je mjesto u četvrtom krugu. Kultura, odnosno nedostatak iste (čast iznimkama!), nema mjesto u paklu, ali meni i te kako padne obraz na zemlju i sram mi obuhvati cijelo biće. Sigurna sam da se nađu ljudi kojima je preša i da su zahvalni na tome da dođu doma iz Grada kad nema gužve unutar 6 minuta, ali vježbat bicepse držeći štangu da se ne slomiješ od brzine i ne natučeš rebra je ipak talent domaćih, stranci jadni izađu natučeni, zbunjeno rendajući iz autobusa.
Ljeto je naporno svima nama, jasno mi je. Gužve, tiske, vrućina…. Sjetimo se kako je to izgledalo još lani, a još gore prekolani. Isprva smo odahnuli da je naš Grad samo naš, ali kad je realnost pokucala na vrata, zapitali smo se kad će se više vratit na staro, kad će se turisti vratit da možemo platit struju, vodu, hranu… I evo njih ove lijepe 2022 godine opet! I tako te naše novčanice na nogama ulaze u autobuse da bi vidjeli nadaleko opjevani bijeli Grad. Utiskaju se oni tako u autobus, po duplo skupljoj cijeni od one koju su očekivali, svi stoje ko sardine, kad se upali mikrofon, a vozač produbljenim i pojačanim glasom zaurla “MOVE!!!” Jadna natiskana čeljad (stoka sitnog zuba) se krene mravljim koracima još više natiskavat u kraj autobusa. Možda je to stvarno dobra taktika, ljudi su ga poslušali. Možda da je rekao “please move”, sardine bi promislile da se ovaj šali.
I tako će naši stranci koje smo iščekivali ko ozebli sunce poć doma puni dojmova, što od lijepog bijelog Grada, što od neviđene vožnje od 6 minuta koja košta ko suho zlato a što od strogih komandanata za volanom, a mi ćemo stavit još koji solad u špag koji smo zaradili znajući iskoristit situaciju: gužvu, vrućinu i neupućenost stranaca - opisala je svoje iskustvo 'putnica'.