Na današnji dan, 1. rujna 1950., izašao je prvi broj Dubrovačkog vjesnika ili kako mu čitatelji tepaju „Dubrovački“. Na naslovnici prvog broja strši naslov „Trudbenici grada Dubrovnika“, a stoji kako je tjednik osnovao Organ Narodnog fronta grada i kotara Dubrovnika. Prva dva broja tiskali su se u tiskari Slobodne Dalmacije da bi se kasnije jedno vrijeme novina nastavila tiskati u gradskoj tiskari „Ivo Čubelić“, cijena joj je bila 2 dinara. Tada je novina izlazila na četiri, a danas uglavnom na 56 stranica.
- Dubrovački vjesnik, to trebamo odmah istaknuti, odlučno će služiti velikim ciljevima svestrane socijalističke izgradnje Dubrovnika i njegove šire okolice. Naš će list registrirati prvenstveno radne pothvate i uspjehe naših kolektiva masovnih organizacija, kulturno-prosvjetnih, naučnih i kulturno-umjetničkih institucija. Uz pohvalna priznanja istaknutim kolektivima i pojedincima, on će isto tako odlučno žigosati nepravilnosti koje se tu i tamo pojave. Pored izvještaja, članaka i prikaza iz našeg lokalnog života, Dubrovački vjesnik posvetit će izvjestan dio prostora vanjskim, političkim i kulturnim događajima i športskom pregledu. (…) Kao i svaki drugi pothvat, i Dubrovački vjesnik u početku će imati stanovitih nedostataka. Međutim, znamo da ćemo početne nedostatke brzo ukloniti ako nas u tome pomognu i naši čitatelji i naši saradnici: jedni savjetom, a drugi člancima, dopisima i izvještajima iz naših radnih kolektiva, kulturno-prosvjetnih ustanova i masovnih organizacija. Svjesni smo da će jedino o toj saradnji zavisiti kvalitet lista i njegov karakter jednog svestranog, informativnog organa. Uvjereni smo da će ta saradnja biti živa i plodna, te za opći procvat Dubrovnika i za područje dubrovačkog kotara veoma korisna i plodonosna. Pa je zato prvi broj Dubrovačkog vjesnika popraćen željom i uvjerenjem da će on biti vjerno ogledalo političkog, kulturnog i privrednog života u ovom dijelu socijalističke Jugoslavije, navodi se tako u uvodniku prvog broja.
U impresumu prvog broja navedeno je samo ime tadašnjeg urednika – Tončija Cote.
- Na inicijativu agit.prop. Komisije ondašnjeg Gradskog komiteta KPH Dubrovnik čiji sam član bio i ja, i podrškom i nastojanjima novinara koji su radili u Radio Dubrovniku, osobito pok. Rudija Rotera, donijeta je odluka u drugoj polovini 1950. da se počne izdavati tjednik Dubrovački vjesnik. Meni osobno najveću pomoć pružili su novinari pok. Rudi Roter i Boro Kamić upućujući me u tajne novinarskog poziva, zapisao je Cota.
I Boro Kamić i Rudimir Roter bili su djelatnici Radio Dubrovnika. Iako je Roter radio i za Jugoslavenski list, Večernju poštu, Obzor, Slobodnu Dalmaciju, Politiku, Oslobođenje, Slovenski proročevalac, Delo, Jutro, Slovenec te Radio Dubrovnik, Radio Zagreb i Radio Sarajevo, sve do svoje smrti u listopadu 1959. ostao je vjeran Dubrovačkom vjesniku.
- Uzalud su i zidine, i hoteli i more poduzeća – sve je to dobro, sve to treba, ali da jedno mjesto bude Grad treba imati svoj list. Dnevnik u prvome redu, a ako sredstava i snagu nema, onda bar tjednik – prenio je Roterove riječi Miško Konjevod koji se navodi i kao jedan od suosnivača Dubrovačkog vjesnika. Također, među prvim urednicima spominju se imena Anke Rosić, Iva Šojke te već spomenutog Bora Kamića.
Poslije Roterove smrti, Miho Miše Milić sa suradnicima nastavio je dalje razvijati novinu, ali pri tome nije zaboravio svog prethodnika. Znao je tako reći:
- Sjeti se Roterove formule. N uvijek mora biti jednako drugom N, a ne V.
Time je Milić htio naglasiti kako za novinare mora biti dobro ono što je dobro za narod (N), a ne ono što je dobro za vlast (V). Upravo je kao izvor ovom podatku poslužio naslov „Otkrivanje Rotera“ iz 2007. Naime, Roteru se posvetio bivši novinar Dubrovačkog vjesnika Đorđe Obradović koji je napisao knjigu posvećenu velikom dubrovačkom novinaru.
U razdoblju od 69 godina i do danas 3578 objavljenih brojeva, Dubrovački vjesnik imao je brojne urednike i direktore, a kroz redakciju je isto tako prošao ogroman broj novinara i fotoreportera koji su u Dubrovačkom ili počeli graditi ili izgradili svoju novinarsku/fotoreportersku karijeru. Važno je isto tako sjetiti se zaposlenika koji su u Dubrovačkom vjesniku radili u popratnim službama a koji su isto tako dali nemjerljiv doprinos u razvoju novine.
Svim kolegama, što živim, što pokojnim, što bivšim, što sadašnjim, veliko i beskrajno hvala jer i radi njih se 'tradicija poštuje' i njeguje već skoro sedam desetljeća.
A čitatelji?! Pa brojka od 69 godina postojanja dovoljno govori za sebe - da nije čitatelja kojima smo postali dio svakodnevice i koji nas subotom kupuju, tijekom setemane listaju i prolegaju, na internetu klikaju, traže i komentiraju, na Facebooku 'lajkaju' te nam vjeruju, zasigurno ne bi bilo ni svih tih silnih desetljeća Dubrovačkog.
Veliko vam hvala dragi čitatelji, nastavit ćemo biti radišni 'trudbenici' vrijedni čitanja!