Na selo, na selo, to je lijek za koronu – veli šef našeg vinskog podruma, važne ustanove za održavanje zdravlja nacije u kriznim vremenima. I nastavlja:
– Kad god imam vremena ja lijepo pođem na selo, a tamo mi puno ne treba. Dosta su mi dva jaja, domaća.
Sve češće se to čuje, ali nemaju svi kuće i zemlju na selu. A ovo kako je krenulo, sve više usmjerava prema prirodi, čistom zraku, slobodnijem životu bez novonormalnih pravila poput nošenja maski, održavanja distance, okupljanja i tako redom da ne nabrajam sve umotvorine života po nametnutoj špranci. Bolje je na livadi nego među zidovima koji ionako služe samo za spavanje, ili, nedajbože, za bolovanje.
NESTAO MEDITERAN
Evo za primjer – grad Dubrovnik. Od svih ljudskih potreba zadovoljene su samo dvije. Prva je punjenje frižidera u trgovini, a druga prčkanje po kući dok ne dođe vrijeme za spavanje. I onda ujutro, opet sve ispočetka.
Naš stožer lokalni, za razliku od svih ostalih lokalnih po Hrvatskoj, zabranio je sve osim to dvoje. Brinu se oni za nas i malo više nego što bi trebalo. Fala im na svemu, ali ipak su ga pretjerali.
U međuvremenu je vrijeme omekšalo, temperatura se vrti oko 17 do 18, taman je za mediteranske aktivnosti kakve su nekad bile. Društvo, kavu, rasprave o Milanoviću, Plenkoviću, Daliću, Matu Frankoviću, Andru Vlahušiću. Za stolom. Malo je ostalo od toga, ljudi se nalaze "s noga", osvrćući se hoće li ih netko upozoriti na distancu. Više ne znaš što je zabranjeno, a što dopušteno. Gdje je Mediteran kakav je nekad bio? Malo zaostali, ali jedan jedini, neponovljivi. Nema ga više.
Dragi prijatelj, jedan izrazito društven čovjek, bio je u Istri, na moru u Poreču i u unutrašnjosti. Ma tko ne bi pošao u Brtoniglu kad ima tako zanimljivo ime.
– Ma znaš, tamo je bolje nego u nas u Dubrovniku, lokali rade vanka, ima se što pojest' i popit', ali nekako je čamotinja. Stisnuto, žguravo, ne možeš se opustit'. Stalno imaš osjećaj da si u nekakvom prekršaju.
– Potpuno te razumijem i meni je cijelo vrijeme neugodno – odgovaram mu.
Kad ujutro izađem pa sve dok se vratim, njoka je u grlu. Zašto, ne znam objasnit, osim da su nam napravili muku od života. Sve ono što je svakodnevno, postalo je teškom gnjavažom. Ne idem čak ni u doktora iako bih trebao.
OPĆA NELAGODA
I kako sad u toj novonormalnoj mrtvačkoj kulturi razvijati turizam? Uskrs je, je li, neki ljudi bi došli, mi bi ih primili, ali što s njima ako dođu? A doći će, izgleda. Ljudi koji vode biznis shvatili su da postoje domaći gosti. Hrvati kojima je Dubrovnik bio nedostižan. Ma ne samo njima, nego i nama koji tu živimo, tim gore po nas. Zapitali su se koliko je Hrvata koji nikad Dubrovnika vidjeli nisu? Krcato. Poduzetni kakvi jesu, prilagodili su ponudu. I kako stvari stoje za Uskrs stiže tisuću i pol, dvije tisuće ljudi. Jedva čekamo da ih ugostimo.
Drugo je pitanje, što s njima? Gdje će ti ljudi, osim tamo gdje jesu, u hotele? Hoće li umrijet' od gladi i žeđi ako se maknu na par kilometara od hotela? Neće, Dubrovčani su dobri ljudi. Dragi gosti, ne brinite ako ožednite ili ogladnite, kucajte po kućama, nećemo vas odbiti.
A vi gospodo dužnosnici, bez obzira na skore izbore i sitne računice, maknite tu glupu zabranu rada taraca. Nema nikakva smisla osim stvaranja trajne nelagode, i nama i gostima. Je li vam to cilj?