Tako i 33-godišnji obrtnik Andrija Beloč, koji je ovlašteni serviser za Gorenje i svaki dan obilazi domove Dubrovčana koji ga zovu u pomoć kad im se pokvari neki aparat. Iako mlad, iskusan je serviser i zna popraviti baš svaki tehnički kvar – blago kući koja ga ima!
Andrija je rado pristao reći par riječi na temu nošenja maske na radnom mjestu.
- Nije je jednostavno stalno nositi, ali ja je imam u svakoj kući jer je takav propis da se svugdje obavezno nosi. I dezinfekcija isto, poslije svakog posla u nekoga doma se dezinficiram. Činim to radi sebe i klijenata. Nije lako nositi masku, ali zavisi i koja je. Nosim platnenu pa je malo lakše, i mijenjam ih redovno. Imam astmu i malo problema s disanjem, tako da definitivno nije lako – istaknuo je Andrija.
'Što se mora, mora se'
U jednoj od najdugovječnijih i uspješnih malih butiga u Dubrovniku ni djelatnici ni mušterije ne skidaju maske dok borave unutar prostora. Nikša Zvone, vlasnik trgovine Prima na Ilijinoj Glavici, kaže da 'za vrijeme korone pokušavaju biti po PS-u', a u tome i prilično uspijevaju.
- Mi se djelatnici dobro nosimo s tim, a kupci, što vrijeme više odmiče, postaju sve ozbiljniji jer je trenutna situacija u Hrvatskoj dramatična. Mi možda ne znamo, ali to znaju doktori i bolničko osoblje. Dosta doktora koji dolaze u ovu butigu upozoravaju i nas i djelatnike, a i ljude koji ne nose maske, uđu i kažu 'ali ja ću brzo obaviti spenzu'. To nije dobro. Nositi masku nije jednostavno, ali mi nosimo te improvizirane maske koje nemaju filter. Vruće je ispod nje, magle mi se očale, ali što se mora, mora se. Idemo ispoštovati što se nalaže, koristiti dezinficijense i držati razmak. To je malo teško u ovako maloj butizi, jer čim mušteriji rečemo da malo pričekaju dok drugi obave spenzu, idu ća. Bude nam žao što nismo svakoga poslužili i na kraju krajeva, napravili veći promet. Bit će bolje! Nadamo se da će ovo brzo proći i da ćemo nastaviti živjeti kako smo navikli – naglasio je Nikša Zvone.
Maja Milošević profesorica je Hrvatskog jezika u Turističkoj i ugostiteljskoj školi i tijekom boravka u radnim prostorijama ne skida masku s lica. Kaže da se toliko navikla da je sada često ne skida ni vanka:
- Sve što nam se događa od ožujka donijelo je velike promjene u našim životima. Smijali smo se Kinezima s maskama lani, a onda je došao red na nas. Teško sam se navikla, otežano dišem dok hodam, a najgore mi je kad tumačim. Maska mi ulazi u usta, brzo se natopi tekućinom i magle mi se stakla od naočala. No, navikla sam se. Sad mi već manje smeta, pogotovo kad je jasno rečeno kako ipak može spriječiti onu najgoru zarazu i da njenim nošenjem zapravo međusobno štitimo jedan drugoga.
Nosim šivene maske, dvoslojne, od pamuka ili od svile. Imam ih u raznim bojama i usklađujem s odjećom. Pretvorila sam je u modni detalj! Masku ne skidam u školi i stalno upozoravam učenike da je stave ili podignu preko nosa. Oni ovo ne shvaćaju ozbiljno i misle da mi stariji pretjerujemo.
- Bojim se tog virusa, imam 59 godina i lagano povišen šećer, a svaki dan čujemo koliko je ljudi umrlo. Nisam paničar, ali sam vrlo oprezna i odgovorna. Ne znam kako bi u slučaju zaraze reagirao moj organizam – rekla je Maja Milošević.
'Podnošljivo je'
Tridesetogodišnji Marin Kolak radi kao konobar u Cele. Kad je sunčan dan, ima i gostiju koji sjede na jednoj od najljepših taraca na svijetu, na Stradunu. Marin sa suprugom iščekuje rođenje prvog djeteta, u dnevnom je kontaktu s puno ljudi pa je posebno oprezan oko maske:
- Radimo pod maskama. Podnošljivo je, što da kažem. Ljeti je bilo jako teško jer su bile velike vrućine, znojili smo se jako, pa je disanje pod maskom bilo gotovo nemoguće. Sad je puno bolje. Kad nema nikoga, malo je skinem da mogu lakše disati – kazuje Marin, koji u Cele radi dvije godine. Nosi masku koja je pamučna, pa je podnošljivija. – Supruga mi je trudna pa se moram čuvati da ne donesem taj virus. Moramo se paziti – kaže uz smješak, koji se samo nazire pod maskom.