U sklopu volonterske akcije '72 sata bez kompromisa', koja za cilj ima pružiti ruku pomoći potrebitima, volonteri Studentskog katoličkog centra Dubrovnik posjetili su tetu Katu, 72-godišnju stanovnicu Konavala. Skromna starica živi sama u trošnoj kući blizu jednog od konavoskih sela, a opet daleko ako kažemo kako put do kuće vodi kroz šumu.
Čudi li onda radost ove Konavoke, koja većinu svog vremena provodi sama, kada je ugledala skupinu vrijednim djevojaka i mladića koji su joj došli u posjet punih ruku. Donijeli su joj nešto tople odjeće, unijet će joj u kuću drva za ogrijev, počistiti i urediti, zakrpiti što treba i što je u njihovoj moći. Ali ono teti Kati najvrjednije, sjest će s njome za stol, popričati, saslušati je i vratiti vjeru u ljudsku dobrotu.
- Puno mi znači što su došli. Sama sam. Obiđu mene iz Caritasa uvijek, a sad mi je došla cijela ekipa. 'Ko god dođe, meni dobro dođe. Kad te netko obiđe, pogleda, čovjek se odma drukčije sjeća – kaže nam veselo tete Kate kojoj ponekad svrati jedna susjeda i sestra kad imaju vremena. Pa će o uvjetima u kojima živi već godinama:
Kante pod krovom
- Stara je ovo kuća, krov je dobro otišo, otišli prozori. Kad padne kiša treba kupit vodu, po deset kanta stoji pod krovom. Sve sam snijela odozgo sa šufita doli, nemaš kud s robom, kaplje, kipi sve.
Dok je bila u snazi spavala je na katu iako je i tada prokišnjavalo. Ali više za to nema snage, noge je izdaju, kaže nam, pa je u prizemlju. Iako je okružuje bijeda, vesela je jer trebala bi skoro preseliti k sestri, kada se za to stvore uvjeti. 'Znate kako je, svima je danas teško' skromno će pokušavajući kazati kako unatoč preteškom bremenu na svojim leđima razumije kako svi imaju svoje probleme i obaveze.
- Ne možemo opterećivat nikoga, kako Bog da, valja se nadat boljem. Ne smijemo se prepadat kad je najgore ali ni bit previše veseli kad je najbolje. Kad si u nevolji onda ne misliš ni o čemu drugome nego se uporno boriš sa svačim i svim. A treba se borit, treba živjet – puna je životne mudrosti tete Kate.
Zima je kako nije, kaže nam, ali grije se na drva pa nekako prezimi. Drva je baš jutros dobila.
- A došli mi momci i cure iz Caritasa pa će oni to meni prenijet. Donijeli su oni meni Bogu hvala svega i donosu uvijek.
Radila je u JP Libertas, pošla u invalidsku mirovinu zbog problema s nogom a trebalo je i skrbiti o nepokretnom suprugu. Nakon njegove smrti ostala je sama, a samoća je preteška. Sada preživljava s oko tisuću i pol kuna.
- Kad platiš režije slabo ostane, a treba živjet i jesti svaki dan. Meni Caritas izlazi u susret – pa zastaje jer joj suze ne daju govoriti.
- Nije lako, niti mogu poć u butigu niti mogu kupit nešto sebi. Ponekad pošaljem po nekom ko naiđe da mi kupi nešto, kruha i slično. Treba vazda iskat nekoga a nekad nema nikoga, ne prođe niko jer tu je zabačeno niko ne prolazi.
Bez kruha
Pitamo je bude li dana kad nema kruha na stolu?
- Uuuu koliko je dana bilo, uh! Niti tko dođe, niti imaš koga zvat, nego stani, zamuti malo brašna, komodaj se pa kad neko naleti zamoli ga da donese po dva kruha i to nekako rasporedim. Borba, prava borba – kaže nam teškoćama izmorena tete Kate. Sebi kuha kad je volje i raspoloženja ali često zna pojesti 'usuho, kako naleti'. Baš u svemu pronalazi i onu pozitivnu stranu pa će na sve nedaće 'dobro je, moglo bi i bolje da mi nije bolesne noge'. A zahvaljivati ne prestaje svima koji joj nesebično pomažu.
- Uljepšati nekome jedan dan, pomoći mu u kući, vratiti mu dostojanstvo, vidjeti na licu drugoga koliko mu znači vaša pomoć, svakom je volonteru najdraže pa i meni – kaže Ivana koja već šestu godinu nesebično kroz volonterske akcije pomaže potrebitima.
Dio je ekipe koja je posjetila tetu Katu a baš joj je ona, otkriva nam, jedna od dražih korisnika Caritasa jer je 'vrlo jednostavna osoba, nezahtjevna, skrušena, što ima ima, ne traži puno'.
- Počistit ćemo joj kuću, složiti drva, napraviti sve što se može. Prije dva dana volonteri Caritasa već su joj donijeli hranu i potrepštine. Svakako ćemo se podružit s njome, malo popričat jer sama je a koliko je zabačeno mjesto gdje živi nismo ni bili svjesni dok nismo morali proći kroz šumu do nje.
Ivanina je želja upoznati sugrađane s volonterskim projektima koji se često organiziraju i potaknuti ih da im se pridruže.
- Njihovo malo nekome znači puno. A sigurno i u svom susjedstvu imate nekoga kome je potrebna pomoć. Vjerujte, nekad je i razgovor velika pomoć – poručuje ova mlada volonterka.
Kroz ovakve projekte osim što pomažući čine dobro korisnicima, volonteri čine dobro i sebi. Kako ističu iz Studentskog katoličkog centra Dubrovnik 'kroz upoznavanje sa surovom realnošću života ljudi na marginama dolazi do osobnog rasta volotera, razvijanja nesebičnosti, spremnosti na djelovanje, mladi ljudi shvaćaju da su odgovorni za društvo u kojem se nalaze'. Kroz '72 sata bez kompromisa' preko 200 mladih Dubrovčana ovaj vikend pomaže potrebitima raširenih ruku i otvorenog srca.