Kako ste Vi doživjeli pandemiju koronavirusa koja je započela u dalekoj Kini?
- Kada čujemo da se negdje događa neko zlo, prirodna katastrofa, međunarodni konflikt, ili kao što se dogodilo s nastankom ovoga kobnoga virusa u dalekoj Kini, samim time što je ta stvarnost daleko od našega praga, ne pokazujemo veliki interes, pa samim tim ni opterećenje, a kamoli strah. Međutim, kada je opasnost koronavirusa pokucala na vrata našega doma, onda drukčije razmišljamo i osjećamo. Sad ta opasnost, bolest, epidemija pa pandemija nije daleko. Ona je kod nas, ona je među nama. Moram priznati da se nešto posebno i nisam prestrašio. Pogledao sam malo statistike i vidio sam da ljudi umiru i od raznoraznih drugih bolesti ili u prometnim nesrećama. Ovaj virus je, čini se, opasan za kronične bolesnike, koji čine „rizičnu skupinu“. Slušajući neke druge analize i stavove pojedinih znanstvenika, koji imaju različita mišljenja s obzirom na postojeći način suočavanja s ovim virusom, čovjek se lako može naći u nedoumici i konfuziji. Osobno poštujem upute Stožera civilne zaštite, kao i smjernice i odredbe koje daje mjerodavna crkvena vlast. Ali, osobno nisam prestrašen.
Zbog propisanih mjera vjernicima je onemogućeno okupljanje u crkvama na svetim misama. Ni za Uskrs nisu mogli na misu. Kako dopirete do župljana u situaciji s kojom se svijet još nije susreo?
- Na žalost, to je naša stvarnost. Zbog opasnosti od možebitne zaraze, određeno je da nema javnih okupljanja građana nigdje, pa ni u crkvama koje su u najtežim životnim situacijama vjernicima bile prostorom utjehe i skupljanja snage za život. Sada se vjernici ne mogu okupiti na svetoj misi koja je, kako kažu crkveni dokumenti, izvor, vrhunac i središte kršćanskoga života. U euharistiji se vjernik sjedinjuje s Kristom. Postojećim mjerama mu je to onemogućeno. U korizmenom vremenu vjernici se po sakramentu pomirenja i pokore, ispovijedi, izmiruju s Bogom, s Crkvom i bližnjim, ali i sami sa sobom. Nema niti pojedinačnih ispovijedi. Crkva je omogućila vjernicima praćenje sv. misa preko televizije ili putem društvenih mreža. Papa je svojom vlašću koju ima kao vrhovni poglavar katoličke Crkve, udijelio potpuni oprost uz određene uvjete.- Tužno mi je i teško svaki dan, pogotovo nedjeljom, a tim više na Cvijetnicu i na Uskrs, ući u praznu crkvu i sam slaviti sv. misu. I koliko god nam bilo teško ili tužno, ne smijemo gubiti niti nadu niti vjeru. Sve su opasnosti, sve bolesti, sva zla dolazila i prolazila. Proći će i ova pandemija. Ne smijemo dopustiti da našim srcem, našom dušom ovlada malodušje. Vjernik i u ovakvim trenucima nalazi utjehu i snagu u Kristovoj patnji, muci, a još više u uskrsnuću. I premda, na najveći blagdan kršćanske vjere, Uskrs, kao i večer prije, kada Crkva slavi Vazmeno bdijenje, nije bilo slavlja svečanih svetih misa s vjernicima, i tada se nismo smjeli obeshrabriti. Toga dana slavili smo Pobjednika nad svim u svemu. Isus Krist je pobijedio grijeh, laž, tamu, patnju, bol i smrt. Po njemu i s njime ćemo i mi ustati kao pobjednici nad ovom bolešću.
- Do svojih vjernika dopirem u nekom usputnom susretu. Društvene mreže koristim za kontakt s njima. Obavještavam ih o onom što će biti i kako ćemo što slaviti. Svakodnevno slavim svetu misu. Mnogi me župljani zovu telefonski i zanimaju se kako podnosim sve ovo. A također i ja telefonski nazovem, napose one koji su sami ili su stari, ili su još i bolesni te se raspitujem za njih i njihove susjede.
Ispovijedate li i na koji način, s obzirom na propisane mjere zaštite od bolesti?
- Kao što Vam je poznato, na snazi je odredba Hrvatske biskupske konferencije da nema osobnih ispovijedi. Bilo je nekoliko izvanrednih situacija. Za redovito slavlje ispovijedi pričekat ćemo bolje dane i ukidanje mjera koje su na snazi.Neki su skloni vjerovati da je ova pandemija Božja opomena, 'pojačana' s nekoliko manjih potresa u Dubrovniku i jednim jačim u Zagrebu, u kojem je pao križ s tornja katedrale, jer je čovjek današnjice izgubio osjećaj za bližnjeg, pretjerano zagađuje i eksploatira prirodna bogatstva, ogrezao je u sebičnosti, postao obijestan i odmetnuo se od Boga. Biste li se složili s tim?
- Mislim da kao vjernici ne smijemo na pojavu koronavirusa gledati kao da je to Božja opomena. Da bi nas opomenuo, upozorio, Bog sigurno ima na raspolaganju više načina nego li mi možemo i zamisliti. Žao mi je što je u potresu u Zagrebu stradala djevojka Anamarija, što je stradala zagrebačka katedrala. Bogu hvala da nije bilo više žrtava, premda je i jedna puno, te da nije bilo razornije za Zagreb, premda potres od 5,5 po Richteru nije beznačajan potres. No, bez obzira na sve, ove okolnosti u kojima živimo i potresi koji su se dogodili trebaju u nama pobuditi pitanje što se to dogodilo da smo došli do ovoga i ovakvoga cjelokupnog svjetskog uređenja. Da, izgubili smo osjećaj za bližnjega. Međutim, smatram da ne bismo smjeli generalizirati. Svjedoci smo da u našoj domovini u nevoljama jako brzo reagiramo i pokažemo svoju solidarnost, što me veseli. Pokazujemo svoju ljudskost i suosjećajnost. Iako bismo se mogli složiti s vašim opisom čovjeka današnjice, smatram da nam sve to može biti poticaj da se obratimo, da se mijenjamo na bolje, da prema prirodi budemo odgovorniji, jer mi nismo njezini vlasnici. Ona nam je darovana. Moramo biti odgovorni i misliti na generacije koje dolaze nakon nas. Svoju sebičnost bismo trebali preobraziti u skromnost. Netko je lijepo rekao kako u svijet dolazimo bez ičega i da iz svijeta odlazimo bez ičega. Svojedobno je papa Franjo rekao 'da sprovodna odijela nemaju džepove.'- Ova situacija koja je nastala s pojavom koronavirusa, svima nama može biti poticaj da budemo ponizniji, da život shvatimo ozbiljnije i da ga više vrednujemo. Ova nam je situacija pokazala kako se može živjeti skromnije i bez velikih zahtjeva. Nemamo sto života, imamo jedan koji nam je darovan, i s tim darom bismo se trebali odgovorno odnositi. Na jednom mjestu, u Matejevu evanđelju Krist kaže, 'Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljci i hrđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljci ni hrđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce'.
- Nije ova situacija Božja kazna niti opomena. Međutim, na nama ostaje hoćemo li biti dovoljno mudri i iz svega ovoga izvući poučak za svoj život i život naših obitelji i našega naroda. To bi bilo i dobro i korisno, kako za sadašnjost jednako tako i za budućnost. Koliko god mislili da smo jaki, moćni, bogati, neovisni… Vidimo kako nas je jedan nevidljivi virus sve ukrotio i u izolaciju otjerao. I više se ništa ne mora. Vremena se ima i za sebe i za obitelj. Međutim, rastužila me vijest da je zbog prisiljenog boravka u obiteljima porastao postotak obiteljskog nasilja. Molimo Boga da nas oslobodi takvih „virusa“ među nama i u našem narodu.
Događanja u svijetu – elementarne nepogode, ratovi, glad – zapisana su u Bibliji i podsjećaju na 'posljednja vremena' i Apokalipsu. Jesu li ovo uistinu 'posljednja vremena' i što će ona značiti za svijet i čovječanstvo?
- Za pojedinca svaki trenutak može biti „posljednji“. Isus je, kako nam donosi evanđelist Matej, a i Luka također, govorio o posljednjim vremenima. Rekao je: 'A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak… Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba.' Ali to još nije kraj. U nicejsko-carigradskoj definiciji Vjerovanja ispovijedamo da će Krist 'opet doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.' S njegovim ponovnim dolaskom započet će jedan novi, drugačiji svijet. I mi se vjernici ne bismo trebali bojati te činjenice. Kroz ovu našu ljudsku povijest bilo je i prije razno raznih epidemija, oboljenja, potresa, požara, gladovanja, ratovanja… Ali eto još nije bio došao taj dan. Vjerujem da ni ovo naše vrijeme nije posljednje vrijeme. Ono nam može biti poticaj da se malo zapitamo o svom životu, da pokušamo ono što vjerujemo istinitije i iskrenije živjeti. I ova će kriza proći. Ostaje pitanje što će ostaviti iza sebe. Hoćemo li mi iz nje izići kao ruševine, olupine, ili ćemo izići osviješteni da smo ljubljena djeca Božja, da je On svoga Sina za nas predao da nas otkupi i da nas spasi, i da njegova krv nije uzalud prolivena.Mnogi su skloni reći da se pretjeruje, da su virusi uvijek bili među nama i izazivali bolesti, no da se sada uspjelo ljude jako uplašiti, pa se lako s njima može manipulirati jer u strahu gube zdravo promišljanje, ali i slobodu – svi smo u svojevrsnom 'pritvoru' za koji nitko ne zna koliko će potrajati. Kako to komentirate?
- Jedan je poznati filozof današnjice u jednom svom intervjuu ovih dana rekao „da još nikada nije bilo toliko znanja o našem neznanju.“ Ne želim vjerovati u teorije zavjere, premda postoje različita gledišta na situaciju u kojoj živimo. Iz dosadašnjeg iskustva bih se mogao složiti s tvrdnjom da ovo nije pandemija virusa, nego pandemija straha. Svijet je stavljen u svojevrsnu karantenu. I vidimo što se događa s tzv. zapadnim svijetom. Vidimo njegovu nemoć u njegovoj svemoći. Koji apsurd. Bojim se i promisliti što će se dogoditi ako virus dopre do afričkog kontinenta. S druge strane, ne sumnjam da će znanost i svi oni koji se trude oko pronalaska lijeka učiniti sve da se ovaj virus pobijedi i suzbije.Donosi li ova pandemija i neko dobro, u smislu da se ljudi zbližavaju s bližnjima, mole u svojim domovima i shvaćaju što je važno u ovozemaljskom životu, a to nije isključivo materijalno?
- Kaže jedna narodna poslovica, 'Svako zlo za neko dobro.' Vjerujem da će i ova situacija koja je evo više od mjesec dana prisutna na našem prostoru, iznjedriti i nešto dobro. Naime, naši vjernici, koliko sam obaviješten, i ne samo u ovoj mojoj župi nego i drugdje, povezali su se u obiteljskoj molitvi. Toliko smo puta poticali naše vjernike da se u naše obitelji vrati obiteljska molitva, koja je zamrla usred mnogih okolnosti. Naši pozivi nisu baš urodili plodom. A sada, što zbog straha, što zbog neizvjesnosti, što zbog prisilnog zajedničkog življenja u ograničenom prostoru više sati zajedno, obitelji su se ujedinile na zajedničku molitvu. Također sam duboko uvjeren da će ova novonastala situacija u svima nama probuditi svijest da nam je materijalno potrebno za pristojan život, ali materijalno nije i ne može biti naše božanstvo. Materijalnome se ne klanjajmo niti možemo dopustit da ono nama ovlada. Sjećam se svojedobno mi je jedan čovjek rekao: „Velečasni, moj bog je moj euro“. Ta me je rečenica danima držala. Pitao sam se što se to dogodilo, ili što se to događa s čovjekom, ljudima, da im novac, materijalno, ono imati, postane tako važno, pa čak ga nazivaju svojim bogom. A mi znamo kako glasi prva zapovijed Božja. 'Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene'. On je jedan i jedini. Njemu se samo klanja i njemu se samo služi. I to iz ljubavi i poštovanja. On to zaslužuje. On i samo on.U ovom vremenu pandemije, svima nam je potrebna nada, ohrabrenje i utjeha, posebno onima koji su zbog koronavirusa ostali bez člana obitelji, oboljeli su, prijeti im opasnost od ove bolesti ili su, uslijed mjera karantene, već ostali bez posla ili žive od minimalca.
- Zasigurno da će posljedice ove epidemije biti velike. Neki kažu da ništa neće biti kao što je bilo. Ekonomska situacija neće biti laka. Ali i to će proći. Izišli smo iz one krize poslije rata, pa poslije ekonomske krize 2008. Pa izići ćemo i iz ove koronavirus krize. Ne sumnjam u naš narod i u njegovu sposobnost. Ne sumnjam ni u sposobnost današnjeg političkog vodstva našega naroda. Bog nam je podario mudre, pametne, a nadam se i bogobojazne političare. Pozvani smo i za njih Boga moliti. I oni bi također trebali moliti Božju pomoć i Božje prosvjetljenje u upravljanju ovim narodom i našom državom. Sa simpatijom sam pročitao vijest kako je poljski predsjednik Andrzej Sebastian Duda pošao u nacionalno marijansko svetište i molio se pred slikom Majke Božje, moleći zaštitu za svoj narod. Mi nadu i utjehu ne možemo tražiti kod ljudi. I ako je tražimo, onda je ona kratkotrajna i prividna. No, ona nada koju nam daje Bog je čvrsta i sigurna. Ona nas podiže. Nosi nas naprijed. Mi onda ne strahujemo pred budućnošću. Bog nas nikada nije ostavio, pa neće ni sada. Kada nam je kao narodu bilo najteže, obraćali smo se našoj nebeskoj majci Mariji koju zovemo našom kraljicom i odvjetnicom. Obraćajmo joj se svakodnevno u našim molitvama.
Ona nas neće ostaviti. Njezin zagovor će nas ohrabriti i osnažiti kao i do sada, tako i sada u ovom vremenu i u ovoj krizi. Ova kriza je za nas i novi izazov. Izazove ne možemo rješavati sami. Stoga uz svoje sposobnosti, molimo zagovor Marije majke i blagoslov Božji. Kada je Božji blagoslov nad nama, onda imamo sve i nečega se ne bojimo.
- Da, nekima je koronavirus prouzročio smrt. Obiteljima izražavajući sućut, želimo posvjedočiti i svoju kršćansku blizinu. Duše pokojnika preporučamo Božjem milosrđu. Ali, kao vjernici ne ostajemo se predati tugovanju. Vjernik ima nadu i vjeru u uskrsnuće. U ozračju ovoga vremena Svetoga trodnevlja i samoga Uskrsa, mi ne očajavamo i ne gubimo nadu. Svoja srca i svoju ruku pomoći pružimo potrebnoj braći i sestrama, posvjedočimo im da nisu sami. Bog je iz ljubavi prema čovjeku, svijetu, svemu stvorenome poslao svoga Sina Isusa Krista, koji je podnio sramotu, muku i smrt na križu, tegobu umiranja i miris utrobe zemlje. Ali On ga je snagom svoje desnice, kako kaže sv. Petar, uskrisio od mrtvih. Isus Krist je živ i prisutan među nama i s nama. I on s nama prolazi ovu našu muku i strah, bol i neizvjesnost. Kao što je on pobijedio, i mi ćemo se njime pobijediti.