Kao jedno. I tako već 60 godina. Simpatični par Ružica i Aleksandar Mirčevski svoj su dijamantni pir proslavili u Domu za starije Dubrovnik. Pričati s njima pravo je osvježenje. Ona sa svojih 80, on 87, puni znanja, životnih mudrosti i savjeta. I to provjerenih. Najbolji su primjer uspješnosti u zajedništvu.
- Suprotni smo po prirodi on je dobar, fin, s ljudske strane nema mane, a ja opet sve volim u šali. Ali vrijedna sam, čega god se uhvatim uradim, uvijek u smijehu. Radost življenja, to vam je temelj života. Kad Bibliju prelistate na svakoj strani se navodi radost. Kaže 'ljudi, zaboravite loše događaje u životu, to je k'o perje odneseno, ovaj trenutak budite radosti, sjećajte se lijepog' – otkriva Ružica recept kvalitetnog življenja.
Upoznali su se davne 1958. u hotelu Lapad, na plesu. Ružica je svirala brač i prisjetila se koliko je 'on naočit i zgodan' bio. Aleksandar dodaje kako je Ružica pak zračila pozitivom pa je rekao sebi 'sve je što sam tražio'.
- Uklopio nam se život dobro, bili smo uvijek privrženi. Nije bilo sve idealno, idealnog braka nema. Porječkali bi se ali nije bilo vrijeđanja samo razumijevanja i nakon sat, dva opet zagrljeni. U braku nismo imali ni jedan sat kritičan. Za nas je brak svetinja – kaže ovaj u ljubavi i vjernosti nenadmašan dvojac.
A nije bilo lako. Možda ih je baš to učvrstilo i izgradilo u prave ljude. Iz siromašnih obitelji, sa po osmero djece, oboje četvrti po redu, učiteljica i vojnik. Mladi u braku. Aleksandrov posao često ih je selio. Pet puta. Promijenili su podstanarskih stanova, ne znaju im broja. Ružica je radila u čak 16 škola. Nakon vjenčanja u Dubrovniku trebalo je odmah za Split, zbog posla. Najprije u podstanarstvo, kasnije su dobili i stan.
- Direktno iz škole sam došla u brak tako da, što kažu stare babe, nisam ništa znala osim napravit krevet. A dijete došlo pa se i Aco mor'o uključit. Kad smo se tek vjenčali ne bi ni najgladniji mačak pojeo ono što sam kuhala. I danas se pitam kako tad nije promućk'o sve pa prolio u WC. Ali on je sve to jeo, nikad ništa nije zamjerio – kaže gospođa Ruža, a Aleksandar, rodom Makedonac koji je sa 17 godina došao u Hrvatsku, dodaje:
- Da je nisam volio možda bi joj dobacio ali znao sam da je došla iz školske klupe i nije nikad kuhala. Poslije je uz trud počela savršeno kuhati.
Jednostavno se nadopunjuju, vidi se to na prvu. Svaka prekomanda, dva puta Split, Herceg Novi, Dubrovnik, značila je preseliti život, ali i u tome je vedra Ružica vidjela uvijek samo pozitivno. Nikad nije prigovorila.
- Treba dizat ljude, biti dobar jedno prema drugome, pohvaliti ih. Kako ideš stariji, odnos je bolji i sve je ugodnije jer ono što si na početku ulagao, vrati se. Naljutim se ja na moga Aca, nekad, ali bude mi žao i to traje tren. A netko malu stvar pretvori u vulkan, zato dolazi do razvoda. Bitno da nema uplitanja sa strane, sami smo određivali svoju sudbinu najvećim dijelom. I još nešto, nikad ne smijete sebe izgubit, 'prodat' se za ono što niste – kaže nam puna mudrih misli dok Aleksandar odmjereno, vojnički ali i gosparski sluša svoju Ružu.
Uskoro će tri godine kako su u domu, najprije na Grudi pa u Dubrovniku. Imaju samo riječi hvale.
- Ovo je naš dom, ovo je kako kažu 'zadnja stanica' – kroz osmijeh će Aleksandar jer, objašnjava nam, nasmije se i on ali ne baš svemu. Sa 12 je zbog siromaštva otišao od kuće po internatima gdje je 'sve pod komandom' a poslije je 34 godine bio vojno lice, kao podoficir podučavao mlade vojnike.
- Često smo u sobi, ja pletem, vezem, on čita, pričamo i baš nam je ugodno u domu. Sad se može prošetat pa odemo do Gruža pješke. U knjižnicu sam upisana, volim čitati. Nismo se predali starosti jer je starost stanje duha. Morate imati osjećaj da treba živjeti. Živjeti u ovom trenutku. Često se probudim noću pa umjesto nervoze ja se sjetim mladosti i kuće na lapadskoj obali gdje sam živjela, vrta i tarace i tog druženja s prijateljicama. Ma nije bilo dana bez smijeha. Pa se počnem smijati i u tome zaspim – kaže nam Ružica. Zapjeva, svaki dan, a pridruži joj se i Milica, sustanarka u Domu. Plete, veze... učila je korisnike doma izradi ruža od krepa.
- Moja mater je uvijek govorila 'od pastira za kralja izađe'. Stvarno, mi braća i sestre, iako u siromaštvu, iz škole smo izašli kao profesori, nastavnici... Držeći se tih njenih misli uvijek sam smatrala da ja sve mogu.
Iako nisu više mladi i sami su, sačuvao ih je vedar duh ali i jedno drugo. Pogledaju TV, pročitaju novine jer valja biti informiran. Covida se paze jer 'nije ovo bezopasan virus'.
- Imamo život pun razumijevanja i tako ćemo i nastaviti – kratak je ali jasan gospar Aleksandar.
Pozdravljamo ovaj nerazdvojni dijamantni par, a uz osmijeh dobivamo pjesmu. Već smo spomenuli, Ruža obožava pjevati zna 'valjda stotinu pjesama'. 'Fontane tvoje sunčane, srce su moje pojile, svjetlošću kojom ti vječito sjaš...' pjeva Ružica ugodnim glasom Terezinu pjesmu dok u ruci drži fotografije pune životnih uspomena, a Aleksandar je s ponosom promatra.
