“Nemojte zaboraviti, sutra nema nastave jer su učitelji u štrajku”, objavio je ravnatelj moje škole (davnih dana). Barem mislim da je tako nešto rekao, jer sve što sam zapamtio bilo je “sutra nema škole.” Bilo je to u prvom razredu osnovne škole, i bio je to moj prvi “susret” sa štrajkom. Nisam imao pojma što ta riječ znači, meni prvašiću ona je bila jednaka riječi: praznici. Vjerujem da trenutno tisuće učenika u Hrvatskoj u ovom trenutku dijeli isti taj osjećaj.
Naravno, vrlo brzo sam shvatio da štrajk ne znači praznike i da se propuštena nastava svakako mora nadoknaditi. Neću komentirati trenutnu situaciju s štrajkom prosvjetara u Hrvatskoj, nisam dovoljno informiran kako bih dao svoje mišljenje. Bez obzira je li on u redu ili ne, ili se sve moglo odigrati na drugi način, prepuštam zaključke vama.
Apsolutno podržavam pravo na štrajk u ovom konkretnom, ali isto tako i u svim ostalim slučajevima kada su potrebni akcija i protest. Moram priznati da sam iznenađen potporom koju su prosvjetari dobili, zapravo, vrlo ugodno sam iznenađen. Zaista to nisam očekivao.
Prateći dosadašnje štrajkove i demostracije u Hrvatskoj, moram reći da su bili rijetki i neučinkoviti. Međutim, ovaj put izgleda da su se udružile brzina događanja i ogromna potpora javnosti. Da bi stvar bila zanimljivija, u ovom trenu diljem Velike Britanije 40.000 sveučilišnih profesora u štrajkačkom je (po)hodu, boreći se za ista prava poput svojih kolega u Hrvatskoj.
Mora da je sezona štrajka. Štrajkovi u Velikoj Britaniji nisu rijetkost, traju vrlo kratko, ali se uglavnom rješavaju na obostrano zadovoljstvo, štrajkaša i druge strane.
Preciznije, sveučilištarci u Engleskoj objavili su da će biti u štrajku devet dana, jako civiliziran pristup, zar ne? Oni nisu “uigrani” štrajkaši poput Francuza koji su na tom polju vodeći u Europi. Nijemci štrajkaju vrlo rijetko, pretpostavljam zbog toga jer žive u uređenom političkom sistemu koji (uglavnom) dobro funkcionira.
Međutim, generalno gledajući, ako iz priče isključimo Francuze, diljem Europe štrajka se sve manje. Posljedica je to sporog, ali stalnog propadanja sindikata. Prema procjenama, u sindikatima diljem Europe nalazi se manje od 10% radnika.
Ako to usporedimo s 50-im godinama prošlog stoljeća, kada je u sindikatima bilo učlanjeno oko 40% radnika, onda je matematika jasna. Nekako tužno, čini se. S padom moći sindikata, automatski se smanjuje i mogućnost da se radnici ujedine i osiguraju bolje uvjete rada.
Postoji još jedan vrlo važan razlog zbog kojeg je sve manjeg broja štrajkova i zbog njega je trenutni štrajk prosvjetnih radnika u Hrvatskoj od vitalne važnosti. To je ono što se naziva “efekt demonstracija.” Jednostavno rečeno, uspjeh na jednom mjestu često bude katalizator na drugom.
Ukoliko se ispostavi da su štrajkovi beskorisni te da ne daju očekivani rezultat, bit će sve rjeđi. Veliki štrajk rudara koji se 1984. godine dogodio u Velikoj Britaniji i koji je trajao godinu dana, došao je “glave” tadašnjoj premijerki Margaret Thatcher. Od tada, štrajkovi u Velikoj Britaniji više nisu isti.
S obzirom na to da je štrajk prosvjetnih radnika u Hrvatskoj pokrenuo veliku masu ljudi, i štrajkaša i potpore, rezultat bi mogao biti dobar i sigurno će utjecati na struku ne samo u ovom trenutku nego i u budućnosti. Efekt demonstracija djeluje u oba smjera.
Sindikati i radnici izgubit će nadu, a s druge strane Vlada će imati stroži pristup politici štrajka. S toliko velikim brojem ljudi, uključenih medija i demostranata, stvar dolazi u ravnotežu. I ne radi se ovdje samo o rješavanju trenutnog problema, ovdje je riječ o povijesnom trenutku za našu zemlju.
Ako štrajk ne uspije posljedice bi mogle biti dugoročne (jednako ako i štrajk uspije). “Sindikati imaju važnu ulogu u pregovorima i savjetovanju radnika, međutim, moraju biti angažirani i oko poslodavaca, ” rekao je jednom britanski biznismen Jim Ratcliffe. Učitelji se itekako bave svojim zaposlenicima, državom! Tko će u ovom slučaju biti odlučniji?