Tako blizu, a tako daleko, bila bi fraza koja bi najbolje opisala moje božićno putovanje. Kažu da sve loše stvari, a pretpostavljam tako i dobre, dolaze u tricama. Bez obzira što sam osoba koja je daleko od praznovjerja, na temelju nedavnih događaja čini mi se da ima neke istine o povezanosti brojke tri i loše sreće! Kada bih pisao knjigu o nedavnim događajima u svom životu, zasigurno bi se zvala “Trilogija katastrofe”.
Uvodna rečenica svakako bi bila ona iz pjesme Chrisa Reae “Vozim doma za Božić, jedva čekam da vidim poznata lica.” Ovogodišnji odlazak doma za Božić započeo je s praznim akumulatorom i napuštanjem “mrtvog” auta nedaleko od kuće, što bi bilo oko 2,500 kilometara udaljeno od planiranog odredišta. Ali, naš obiteljski automobil najmanje je bitan u ovoj priči pa je tako ostao parkiran tamo gdje se i ugasio te će, kako stvari stoje, tu dočekati i 2020. godinu!
“Da, otvorili smo Duty Free Shop samo za vas, tj., let je samo za vas”, našalila se ljubazna gospođa na aerodromskom šalteru. Iako je u njenom tonu bilo šale, nažalost, tužna je istina da je tog dana naš let s British Airwaysom bio jedini međunarodni let s dubrovačkog aerodroma.
I da, putnici su imali za sebe cijeli Duty Free Shop, i ne samo to, cijeli je aerodrom “bio” naš. Ništa manje čudno nije bilo ni na kraju našeg leta. “Ma je li se ovo meni čini ili mi već dvadeset minuta kružimo poviše aerodroma?” upitala je moja žena, nakon što smo kroz prozor aviona po šesti put vidjeli zgradu aerodroma na Gatwicku.
Ništa nam nije bilo jasno sve dok nam se nije obratio kapetan aviona: “Poštovani putnici, ispričavamo se zbog kašnjenja, ali ne možemo dobiti dozvolu za slijetanje zbog uočenog drona!”
Za ime Boga, pa je li moguće da jedan dron od 100 funti može zaustaviti cijeli zračni promet?!? Jedina dobra stvar u cijeloj situaciji bilo je to što je naš avion prvi dobio dozvolu za slijetanje nakon uočenog drona tako da na aerodromu nije bilo gužve. Tako sam iskoristio priliku i upitao carinika ono što me je uvijek mučilo, a to je da nikad nisam mogao proći automatsku carinsku kontrolu, a da se ne upale crvena svjetla zabrane.
“Zbog jednostavnosti i neuočljivosti, ime i prezime poput vašeg često koriste teroristi i kriminalci” objasnio mi je carinik. “I što sad? Trebam li promijeniti ime?” našalio sam se. “Promijenit ću Vam indikatore na putovnici tako da Vam se više ne pale crvena svjetla” rekao je ljubazni carinik i poželio sretan Božić.
“Od početka do kraja prate me crvena svjetla….” u glavi su mi odzvanjali stihovi pjesme Chris Reae. Već dugo godina nisam vidio ovoliko crvenih svjetala u prometu. Autoput s četiri trake bio je zakrčen vozilima i nalikovao je na veliko parkiralište.
Da, evo nas u rent-a-caru i vozimo se doma za Božić, i da, “Driving Home for Christmas” pjesma je koja trešti sa svih engleskih radio stanica. Uz ovu, pjesme Mariah Carey, grupe Wham i grupe The Pogues standardno su najslušanije u ovo doba godine pa navedeni izvođači mogu zadovoljno trljati ruke zbog tantijema koji im se slijevaju na bankovne račune.
Pred nama je bilo šest sati vožnje, uz gužvu ispred nas vjerojatno i više. Pozorno slijedeći GPS sišli smo s auto puta i našli se na mračnoj i mokroj sporednoj cesti tipičnoj za englesko selo. Nismo ni slutili da vozimo prema trećem, najtraumatičnijem trenutku našeg putovanja. Magla, kiša i duge mračne sjene pored puta, kroz prozor automobila su izgledale poput scena iz filmova o Sherlock Holmesu.
Na samo pet milja udaljenosti od majčine kuće (da, tako blizu, a tako daleko), uši nam je proparao zvuk eksplozije, kao da je metak pogodio auto.
Eksplodirala nam je guma, na njenom mjestu zjapila je rupa, a mi smo se zatekli prestravljeni, u potpunom mraku, usred ničega i u tom času vjerojatno na najmokrijem djelu planete. Našli smo se u autu s tri rote, a nismo bili Trotteri niti smo vozili žuti karavan. “Driving home for Christmas, s tisuću sjećanja,” pjeva Chris Rea, da dragi Chris, ali nijednom od njih se ne bih vratio. Božić u Engleskoj počeo je naopako nasađen.
Nije bilo rezervne gume, signal na mobitelu je bilo jako slab, a bilo je tako mračno da nisam uspio vidjeti vlastite ruke pred licem.
Osjećao sam se poput farmera u blatnom polju, s gumom koja se još uvijek dimila. U tom je trenu bilo jako teško dozvati duh Božića. Međutim, čim smo u hladnoj i vlažnoj tami ugledali farove majčina automobila, koju sam ipak uspio dozvati, vratio se božićni duh i radost. Kao što je legendarni Burton Hillis jednom rekao: “Najbolji božićni dar ispod bora je biti zajedno sa svojom obitelji.” “Dan kada se prestanete radovati Božiću, dan je kada ste službeno ostarjeli.” ― Stewart Stafford