DUBRAVKO KOVAČEVIĆ OTVORIO IZLOŽBU Josip Pino Trostmann mi je profesor za čitav život! 

U sredini tjedna, na pola puta između „dana ki dohodi nami jedamput na godište“ i završetka Feste na Gorici svetoga Vlaha, zaljubljenik u Grad, čuvar njegove tradicije, nekadašnji festanjuo, lanjski dobitnik godišnje "Nagrade Dubrovnika" i autor opsežne monografije "Sveti Vlaho i njegovi festanjuli" Dubravko Kovačević otvorio je u prizemlju Narodne knjižnice Grad „Koluri Grada od svetoga Vlaha“
.
- Sjećam se zgode kada je u Pilama slikao utvrdu Bokar da su neki mulci razbacivali kamenja koja je gospar Kovačević skicirao da slika bude u potpunosti istinita. Naravno da se malo najedio na te više vrapčiće nego anđelčiće, ali oni su životnost koja ne trpi sitničarenje, oni su tu da ukažu na apsurd naše želje da sve izmjerimo, izračunamo, konzerviramo... U međuvremenu je gospar Dubo napisao minucioznu knjigu o festanjulima, tisuće sate proveo listajući, zovući im srodnike, razgovarajući, skupljajući plakate i fotografije da bi dao portrete naših dragi sugrađana onakvih kakvi su bili u svome vremenu, bez laganja i preskakanja, bez "pituravanja" kako on kaže za uljepšavanje i zaobilaženje. I u slikarstvu je sazrijevao. Polazeći od poznavanja tehnike i krojačkog poštovanja istine došao je do točke u kojoj bliski i solidno odrađeni motiv Grada postaje okvir za prodor svjetlosti, boje i doživljaj u cjeline, koji ipak nije turnerovski rasplinut. Kovačević je u međuvremenu otkrio boju , otkrio Constablea i nizozemske slikare krajolika i poželio nešto više, od mjerača stvarnosti postati slikar, dapače, nagomilao je kjaroskuro ekspresionističkih oblaka i zakoračio u nepoznato, u prostor slobode. (...) U kojem će smjeru ići, hoće li previše toga htjeti i započeti odjednom, ili postati hibrid modernoga i klasičnoga, ili poželjeti biti ono što nije, nevažno je. Važna je smionost iza koje stoje ozbiljna životna načela, rad i razmišljanje. Za let si dušo stvorena, napisao je Teo Trostmann u popratnom tekstu.  
Autor se također osvrnuo na svoje stvaralaštvo.

- Bilo je iznenađujuće kako sam uspio naći sva lica u mojoj knjizi, a čini mi se da odgovor leži u tome što sam ja uvijek crtao i slikao, jako dobro sam pamtio i crtao fizionomije. Možda je to jedan od odgovora kako sam našao sva ta lica u knjizi jer su svi rekli da neću moći naći sve te ljude. Kad bih pronašao jednu fotografiju, počeo bi proučavati i prema njihovim nasljednicima bi uspoređivao, tražio bi gene na tim fotografijama i onda bi uglavnom pogađao. To ima veze i sa slikanjem - dobro uočavanje detalja. To je isto tako vrlo važno kod crtanja, kazao je autor te naveo kad su nastala djela za izložbu:

- Slike sam radio ovo ljeto. Zapravo, radio sam tijekom zadnje godine dana, što u plein airu, što u sebe doma. Ali, uzori su mi uvijek bili veliki majstori kao Constable i drugi. Uvijek morate njih proučavati i onda vam oni daju inspiraciju za rad. Trebate gledati vrhunske majstore, one koji su u svakom slučaju bolji nego što ste vi i onda učite. Grad je prebogat. Išao sam ispred Komarde jer smatram da je to dubrovački "theatre" kao što Pariz ima "theâtre", placu gdje se slika, mjesto gdje postoji lijepi predio za slikanje. Mislim da je u Dubrovniku najljepši pogled na Grad onaj s Komarde, onaj koji vam se pruža kad ste ispod Komarde - taj pogled na Grad Isto tako, sveti Jakov. To su mi krasni predjeli, to je čudesno kako je to lijepo, ta ljepota vas nadahnjuje da to napravite što ljepše. Moj mentor je profesor Josip Pino Trostmann, taj njegov kolorizam pokušavam primijeniti i on mi je profesor za čitav život, poručio je Kovačević.

Otvorenje izložbe glazbeno su obogatili Katedralni madrigalisti, a izložba ostaje otvorena do 15. veljače.