Potres koji je pogodio Sisačko-moslavačku županiju otvorio je mnoga pitanja o poslijeratnoj obnovi kojoj se u javnosti sve više osporava kvaliteta. Poznato je kako je dubrovačko područje prilično trusno, a najviše iskustva s poslijeratnom obnovom imali su najjužnija hrvatska općina - Općina Konavle, ali i Općina Dubrovačko primorje. Konavoski načelnik Božo Lasić osvrnuo se na obnovu u općini na čijem je čelu.
- U to vrijeme nisam bio načelnik nego sam bio jedan od prognanika i ljudi koji su stradali u ratu odnosno kojima je kuća stradala. Što se tiče obnova u Konavlima, ona je jedna od prvih obnova koja je rađena uopće u Republici Hrvatskoj. Dakle, sa stručnog aspekta, rađena je sanacija. Koliko znam, nijedan objekat u Konavlima nije iz temelja nanovo rađen, nijedan. Rađena je sanacija gdje se možda negdje statika učvršćivala jer su kuće pretežito bile izgorjele. Većih problema nije bilo, znam i sam koji sam stradao da nije bilo većih problema, osim što je kasnije bilo problema s krovovima, nisu bili dobro rađeni. Razlog vjerojatno leži u tome što su dolazili ljudi koji nisu s ovoga podneblja a koji su stavljali krovove jer je vladao nedostatak radne snage pa su kupe onda stavljane nestručno. Kasnije su ljudi to morali sanirati, ali načelno je sve drugo rađeno solidno, nemamo nekakvih većih problema, barem da ja znam, objasnio je konavoski načelnik.
Lasić nije upoznat koliko je bilo problematičnih krovova. - Ne znam točan postotak, ali se sigurno priličan broj krovova morao kasnije sanirati. Rađeno je nabrzinu, u jednoj preši, a s kupom kanalicom treba znati raditi. Isključivo se inzistiralo na kanalici zbog konzervatorskih uvjeta, a s kanalicom ne zna baš svatko raditi, to je svojstveno za Dalmaciju, Dubrovnik i ovo područje… Sigurno su bili veliki problemi s tim krovovima, ali ovo drugo je bilo solidno, istaknuo je Lasić.
Načelnik Općine Dubrovačko primorje Nikola Knežić otkrio je kakva je situacija u njegovoj općini.
- Načelnik sam 11,5 godina u Dubrovačkom primorju i u tom periodu nisam dobio pismene ili bilo kakve usmene primjedbe na nešto što se događalo 90-ih godina u obnovi Dubrovačkog primorja. S obzirom na to da su Dubrovačko primorje de facto pogodile dvije katastrofe u isto vrijeme, a to je rat 1991. i 1992. te 1996. potres kojega zovu "Stonski potres", ali mu je epicentar bio u Dubrovačkom primorju te je došlo do dosta razornog stradanja, pogotovo starijih objekata. Poslije toga se vršila neka vrsta 'zajedničke' obnove: i od rata i od potresa te je obnovljeno više od 700, 800, možda čak i tisuću objekata pa su nakon toga izdavane uporabne dozvole. Nemam saznanja o nekom oštećenju koje je nastalo nestručnom ili lošom obnovom poslije rata. Došao sam 2009., a obnova je trajala od 1996. do 1999., to je sve završilo deset godina prije nego što sam postao načelnik. Je li bilo pojedinačnih propusta? Možda jest! Zadnjih 11,12 godina nemamo službenu predstavku, da je netko nama nešto pisao, da se preko nas interesirao za neke žalbe, naveo je načelnik.
Knežić je skrenuo pažnju na još jedan detalj. - To nitko ne spominje, pa čak ni sad u potresom pogođenom području, ali jedan dobar dio kuća ljudi su obnavljali sami, dobivali su za to kreditna pisma, dobivali su građevinski materijal, dobivali su novce preko banke u vidu kredita koja je kasnije država vraćala, gdje čak firmu nisu obnavljale kuće nego su ih ljudi pojedinačno obnavljali. Moglo se izabrati kakvu ćete obnovu: hoće li je obnavljati tvrtka ili ćete obnavljati sami. Ako je netko sam obnavljao kuću, to je tema koja će se vjerojatno otvoriti i prilikom obnove u Sisačko-moslavačkoj županiji, pa nije recimo stavljao željezo, nije mu sad kriva država zato što je on sam sebi išao napraviti štetu. Ako su ljudi sami obnavljali kuću, pitanje je koliko su se neke stvari stručno napravile, a radilo se o tisućama objekata, a moralo se obnavljati zbog hitnosti, ljudi nisu imali gdje biti, bili su kao izbjeglice po hostelima, hotelima i odmaralištima, pojašnjava načelnik te nastavlja:
- To se relativno brzo moralo raditi tako da brzina uvijek sa sobom donese nešto što se ne odradi najkvalitetnije. Ovo nisu opravdanja onima koji su to radili, ali treba gledati ljudski, treba uzeti u obzir i materijale i tehniku u to doba. Svi zaboravljamo da je prošlo već 30 godina tako da je pitanje koliko se za neke stvari koje su stare već 30 godina uopće može procijeniti kako su u to doba rađene?! No, naknadni potresi u Primorju i sve što se događalo, nikome se nije srušila kuća, ali to je već primjer da sva podrhtavanja na našem trusnom području nisu dovela do nekakve posebne štete na kućama koje su obnovljene poslije rata. Prema tome, i to je neko mjerilo, zaključuje Knežić.