Bila je to jedna od onih rijetkih, gotovo čarobnih ljetnih večeri. Dovoljno toplo da sjedite vani u majici i slušate pjev ptica; dovoljno toplo da ostanete vani do kasno, uživate u hrani i ne primijetite kako se s prvim minutama noći nenajavljeni posjetitelj ušuljao na zabavu, donosi Slobodna Dalmacija.
Bilo je to 11. lipnja 2021. Jenny McCann sjedila je u vrtu svoje kuće u sjevernom Londonu sa svojim bratom blizancem Johnom Eyersom, roditeljima Lyn i Derekom te mužem i djecom. Bila je to proslava desetoga rođendana njezina sina. John i njihovi roditelji došli su samo zbog nećaka i unuka za vikend iz Southporta u Merseysideu. Jenny je napravila libanonsku janjetinu i parathe. Odrasli su pričali o vinu, djeca o rođendanskoj torti. “Život se činio jako dobar”, prisjetila se Jenny za londonski Guardian.
Ne može se baš pouzdano sjetiti kako je počela svađa oko cjepiva protiv Covida. “John je najednom počeo govoriti stvarno lude stvari koje nisu imale smisla”, kaže ona. "O tome kako su ljudi navodno dobivali cjepivo besplatno u McDonald'su, a u njemu je bilo formaldehida." Ostatak obitelji prigovarao mu je, izvlačeći svoje pametne telefone i provjeravao guglajući ono što govori. John je ostao nepokolebljiv i stalno je govorio: 'Neću biti pokusni zamorac'. Na kraju bi se našalio i promijenio temu – to je bio njegov način da smiri unutarnju napetost.
Izuzme li se svađu oko cijepljenja, bilo je to sjajno druženje. “John je bio u jako dobroj, smiješnoj fazi”, kaže njegova sestra. Otišli su na večeru u turski restoran i igrali pikado u vrtu. John je zatvorenih očiju postigao pogodak i time se hvalio cijeli vikend. Postojao je samo još jedan težak trenutak, kad je obitelj otišla u lokalni zdravstveni klub. John je odbio nositi masku. Blizanci, brat i sestra, jako su se posvađali na prijemnom šalteru.
“Rekla sam: 'John, stavi masku za lice'”, sjeća se Jenny. “'Rekao je: 'Nisi mi majka i ne govori mi što da radim'.” John je na kraju ipak pristao na masku, zatim su otišli na kupanje, igrali tenis i zaboravili na sve to.
John i Jenny rođeni su u Southportu 1978. Kao djeca bili su dijametralno suprotni. Jenny je bila školski primjer dobrice, dok je John bio nestašan, aktivan sportaš i uglavnom nezainteresiran za školu. Unatoč razlikama, bili su snažno povezani. “Kad smo bili vrlo mladi, bili smo sjene jedno drugom”, kaže Jenny. I u odrasloj dobi uvijek je znala kad njezin brat laže - kao kad je rekao majci da je povrijedio rame spotaknuvši se o bundevu u Noći vještica. Kamion ga je srušio s bicikla i nije želio da se mama brine.
Jenny je otišla od kuće na sveučilište s 18 godina, ostavivši brata iza sebe. Neko je vrijeme radio u roditeljskom biznisu s tepisima, ali u tome nije uživao. Onda se pridružio erotskoj plesnoj trupi Chippendales, nastupajući po cijeloj Europi. “Imao je piercing na mjestima za koja ne želite znati da je vaš brat imao piercinge”, evocira Jenny McCann. Otprilike u to vrijeme dobio je i kćerku Macey, koja sada ima 19 godina. Veza s njezinom majkom nije uspjela, ali John je svejedno bio predan otac pun ljubavi. Ostavio je za sobom dane svlačenja pred damama, vratio se u Southport i počeo raditi kao stručnjak u industriji podnih obloga. Radio je to da bi platio račune, no sport je ostao njegova iskonska strast.
U tinejdžerskim godinama bio je prvak u skoku s motkom i hokejaš. U odrasloj dobi prošao je kroz razne faze: neko vrijeme se bavio triatlonom, potom natjecanjima u bodybuildingu, planinarenjem. Bio je stalni gost u svojoj lokalnoj teretani, gdje je upoznao svog najboljeg prijatelja, Jonathana Cohena. „Johnova predanost fitnessu bila je nešto za vidjeti. Stvarno je gurao svoje tijelo do krajnjih granica”, kaže Jonathan. Bio bi u teretani već u 6 ujutro, a na odmoru u Marbelli u svibnju 2016. Johna su stalno zaustavljali drugi muškarci na plaži, raspitujući se za njegov režim treninga. Jonathan je, iz čiste ljubomore, izrezao Johna s njihovih fotografija s odmora. “Nisam imao niti jednu na kojoj moju figuru nisu zaklanjali njegova besprijekorna 'kornjača' od trbušnjaka”, smije se.
John je bio društven i zabavan, priča njegova sestra. “Volio je biti vani, raditi u sobi, biti karizmatičan, smijati se i šaliti. Znao bi te uvrijediti, ali na smiješan način, pa si se na kraju ipak smijao.” Od svoje prve djevojke John je bio serijski monogamist sklon pompoznim gestama; jednom je zaprosio djevojku u špilji, odjeven kao Djed Mraz. “Bio je stari romantičar”, kaže Jenny.
Od siječnja ove godine pa nadalje John se borio sa svojim psihičkim zdravljem. Covid restrikcije teško su ga pogađale. Mrzio je što nije mogao ići u teretanu, mrzio je što se nije mogao penjati, mrzio je što ne viđa svoje prijatelje. Živio je sam, prekinuo je s djevojkom na Božić i bio je jako usamljen, što je povjerio i svojoj sestri. “Stvarno sam bila zabrinuta za njega”, kaže Jenny koja ga je morala zvati svaki dan da se uvjeri da je dobro. U ožujku im je umrla baka. Kad ga je Jenny vidjela na sprovodu, bila je užasnuta koliko je smršavio.
Jonathan misli da je živčana klonulost postupno dovela do skepticizma njegovog prijatelja prema Covidu. “Bio je frustriran životom u kojemu nije mogao raditi normalne stvari”, kaže on. “Nije želio još jedan lockdown i nemogućnost druženja s ljudima koje mu je trebalo jednako kao zrak. John je smatrao da je Covid itekako stvaran, ali da su ga vlasti dramatično precijenile. Nitko koga je poznavao u Southportu još nije bio obolio. Da dobije virus, vjerovao je, bio bi dobro. Uvjerio je sebe da nije potrebno nositi masku”, kaže Jenny.
Mnogi ljudi pokušali su se raspravljati s njim i uvjeriti ga da nepotrebno ne riskira. “Rekao bih mu: 'Zašto ne bi otišao po cjepivo? Trebat će ti ako želiš otići na odmor', kaže Jonathan. “Stalno je govorio da želi još malo pričekati. Nije nikad rekao da ga neće htjeti primiti. No, postao je podozriv prema svakoj poruci koja bi dolazila iz redova vlade.
John je bio obožavatelj Tonyja Robbinsa, čovjeka s bisernim zubima čiji je brand adrenaliziranog motivacijskog govora svom vlasniku priskrbio bogatstvo od 500 milijuna dolara (375 milijuna funti), plus privatni otok na Fidžiju i društvo mnogih slavnih, od Serene Williams do Hugha Jackmana. Robbins je tijekom pandemije davao komentare kojima se umanjivalo ozbiljnost Covida ili impliciralo da su ograničenja izolacije pretjerana. Istodobno, i sasvim kontradiktorno, on je također i reklamirao cjepivo protiv Covida koje je razvio Covaxx, tvrtka financirana iz fondova rizičnog kapitala u kojima je Robbins bio partner. U rujnu 2020. Robbins je objavio poveznicu na članak novinske stranice Russia Today, koju financira Kremlj, a u kojoj se kaže da lockdown nije postigao gotovo ništa u vezi s Covidom i da time nije spriječen nijedan smrtni slučaj. U rujnu 2021. Robbins se pojavio na konferenciji na Floridi na kojoj je ismijao australske mjere ograničenja, doveo u sumnju učinkovitost cjepiva i navijačkoj publici poručio da ne dopusti da strah bude onaj koji ih kontrolira. „John se prepoznao u tim riječima, jer je i sam nebrojeno puta znao reći kako vjeruje da ne bismo trebali živjeti u klimi tolikoga covid straha”, kaže Jenny. Polazio je od pretpostavke kako nije izgledno da će umrijeti od korone, jer je bio fizički spreman 42-godišnjak bez ikakvih komorbiditeta i zdravstvenih tegoba. Izgledi smrtnosti za 40-godišnjaka bez temeljnih zdravstvenih pretpostavki su bili jedan na čak 1.490 zaraženih osoba.
"Postoji velika asimetrija s takvim rizikom", kaže dr. Tom Stafford, predavač psihologije na Sveučilištu Sheffield. “Ako se računate izvući s opasnostima za koje je mala vjerojatnost, često i ne doznate koliko su neke situacije opasne dok ne bude prekasno.” Stafford koristi primjer vožnje bez pojasa: većinu vremena bit ćete sasvim u redu i bez pojasa. Ali onaj put kad dođe do nesreće, stvari će se odjednom po vas jako pogoršati. Tako je i s malom vjerojatnosti da ćete dobiti virus i trebati hospitalizaciju: tek kad do toga dođe, cjepivo pokazuje svu svoju korist.”
No, zašto bi netko poput Johna bio sklon lakonski usvojiti informacije o pandemiji od znanstvenih stručnjaka, umjesto od poznanika i ljudi na društvenim mrežama? Godine 2009. Stafford je bio koautor istraživanja u sklopu kojeg su anketirali ljude na potencijalno kontaminiranim područjima. Anketa je tražila od stanovnika izjašnjavanje o rizicima povezanima sa životom na zagađenom zemljištu. Iako je većina ljudi vjerovala znanstvenicima, uglavnom su informacije usvajali tek od članova obitelji i prijatelja, unatoč njihovu potpunom nedostatku stručnosti. Nije da nisu vjerovali stručnosti znanstvenika, kaže Stafford, no mislili su da znanstvenici u svom srcu nemaju interes kazati im istinu, dok su znali da njihovi obitelj i prijatelji to imaju.
Internet u velikim razmjerima replicira ovaj temeljni ljudski impuls – vjerovati obitelji i prijateljima jednako ili više nego što vjerujemo stručnjacima. Osjećamo se povezaniji s ljudima koji nam govore stvari lišeni autoriteta institucija i funkcija, objašnjava ovaj fenomen profesor psihologije Stafford. Zato su društvenemreže i postale toliko opasne, jer ljudi počinju dijeliti emocionalnu vezu s influencerima koje većinom nikada nisu upoznali. Posrijedi je asimetrična intimizacija: ljudi misle da poznaju tog facebook prijatelja koji im dijeli sugestivne poruke i razgovara s njima, a zapravo razgovaraju s milijunima ljudi i oglašivačima koji se brinu za svoj prihod.
Neistine koje je John ponavljao svojoj obitelji i prijateljima u mjesecima koji su prethodili njegovoj smrti uobičajene su u internetskim prostorima gdje se agitira protiv cjepiva: cjepivo ima opasne razine formaldehida; cjepivo je eksperimentalno i nedovoljno ispitano; cjepivo je sredstvo za zaradu farmaceutske mafije…
“Najbolje što ljudi mogu učiniti jest shvatiti da su platforme društvenih medija posve nesigurna mjesta za prikupljanje činjenica o pandemiji koja bi vas mogla ubiti”, kaže za Guardian Imran Ahmed, izvršni direktor britanskog Centra za suzbijanje digitalne mržnje. Društveni mediji sadrže ogromne količine dezinformacija koje se neprimjetno miješaju s dobrim informacijama. I te dezinformacije koje šire lako vas mogu ubiti.
John je bio veliki korisnik društvenih mreža. Gotovo da nije puštao smartphone iz ruke. Pozitivan na Covid postao je 29. lipnja i do 3. srpnja bio je već ozbiljno bolestan. Amy, žena koja mu je samo koji tjedan prije postala djevojka, morala ga je doslovce moliti da nazove broj za pomoć. Popodne 3. srpnja vozilom hitne pomoći prebačen je u bolnicu Southport & Ormskirk, s teškom upalom pluća. Imao je visoku temperaturu i teškoće s disanjem, no nije priznavao da ima Covid čak ni kad su ga priključili na uređaj za pomoć pri disanju. Cijelu noć bio je budan i povraćao krv. Sutradan, 4. srpnja, poslao je svom prijatelju glasovnu poruku.
“To je najgori ton koji sam ikada čuo u životu”, kaže Jonathan. „Briznuo sam u plač na pola rečenice od oko 12 riječi. Nikad to nikome neću poslati, ali ako bi se netko još iskreno pitao je li Covid stvaran, pustio bih mu taj snimak prepun straha i dahtanja, ljudske čežnje za zrakom“, kaže Jonathan. Da netko koga sam dobro poznavao kao rutinskog maratonca i čovjeka koji se može popeti na planinu bez ikakve muke tako zvuči nakon samo par dana bolesti, nisam ni sam mogao dugo prihvatiti.
Johnova blizanka Jenny je 6. srpnja bila u supermarketu kada ju je najednom obuzeo osjećaj velike panike. “Samo sam imala osjećaj da nešto nije u redu s Johnom”, kaže ona. Otišla je iz dućana i ne obavivši kupovinu. Toga poslijepodneva dobila je telefonski poziv: John je bio na intenzivnoj. Odmah je otputovala vlakom za Southport, jecajući cijelim putem.
Do 11. srpnja John je trebao otići na respirator. Jenny je razgovarala s njim telefonom prije nego što je dobio sedativ. Rekla mu je da ga voli. Nije mogao odgovoriti, ali joj je poslao poruku: "Nemoj dopustiti da odustanu od mene." Bila je to posljednja poruka koju je dobila od svog brata.
Ujutro 27. srpnja Johnova obitelj dobila je poziv od kojeg su se plašili. Umirao je; trebali bi se doći oprostiti. Otrčali su u bolnicu, ali John se stabilizirao do njihovog dolaska. Osoblje im je reklo da ipak idu kući i rekli da će se javiti ako bude promjena.
Ni sat vremena kasnije, bolnica je opet nazvala. Obitelj se natrpala u automobil i velikom brzinom krenula voziti prema bolnici. Sestre su stalno zvale, govorile im da požure. Odjurili su odmah do sobe s zaštitnom opremom: dok su navlačili covid-odijela mogli su čuti alarme koji se pale u Johnovoj sobi. Kad su se konačno obukli, utrčali su tamo no sve je već bilo puno medicinara s odjela intenzivne njege, redom u suzama. John je upravo umro. Jennyn očuh se srušio na pod, a njena mama je plakala. Svi su plakali. Liječnik je plakao. Svo osoblje je plakalo. Zato što je bio tako mlad, a nisu ga mogli spasiti.
Kako se objašnjava to što je 42-godišnji sportaš vrhunskog zdravlja umro od bolesti za koju se obično smatra da pogađa uglavnom starije ili one s kroničnim bolestima?
"Genetika ima najviše smisla kao odgovor", kaže dr. Guillaume Butler-Laporte, genetski epidemiolog sa Sveučilišta McGill. Butler-Laporte dio je globalnog istraživačkog programa za analizu genoma više od 100.000 ljudi, u nastojanju da se shvati zašto su neki ljudi teže pogođeni Covidom od drugih.
Kad je započeo svoje istraživanje u ožujku 2020., Butler-Laporte nije očekivao da će pronaći mnogo. “Mislili smo da će Covid utjecati na sve, ali da će biti lošiji za stare, a ne tako loš za mlade. Ali kako smo uključili više pacijenata, vidjeli smo kako se razvija kontradiktorna no prilično jasna priča. Bilo je iznenađujuće.“
Butler-Laporte i njegovi kolege otkrili su da su ljudi s posebnim varijantama na desetak mjesta u ljudskom genomu izloženi puno većem riziku od razvoja teškog Covida. Ljudi s varijantama samo na području kromosoma 3 imali su do dva puta veću vjerojatnost da će razviti teški Covid nego oni bez te genetske mutacije. Mutacije kromosoma 3 nosi oko 10% ljudi europskog podrijetla, što znači da takvi ljudi imaju predispozicije da budu dvostruko osjetljiviji na tešku infekciju Covidom. Je li genetika važnija od drugih čimbenika poput dobi još je prerano zaključivati, no svojevrsni genetski fatalizam u ovoj pandemiji nesumnjivo postoji, utvrdili su britanski znanstvenici.
John nije mogao znati da je njegovo tijelo bilo pripremljeno da reagira svojom maksimalnom silom na Covid virus. “Da je bio cijepljen, u najboljem bi slučaju razvio sterilizirajući imunitet, što znači da bi virus kada je sletio u njegove nosnice pokupila antitijela i on nikad ne bi izazvao opću infekciju”, kaže dr. Tom Lawton, liječnik za intenzivnu njegu. Da ga je virus napao u fazi niže zaštite cjepiva, onda bi dobio tzv. nesterilizirajući imunitet, što znači da bi virus počeo inficirati stanice, ali bi se njegovo tijelo borilo protiv toga i bilo u stanju očistiti ga prije nego nanese veću štetu. John, međutim, nije bio cijepljen.
Virus Covida zarazio je njegove stanice, replicirajući se nesmetano u njegovom tijelu. Ono je naposljetku uspjelo ukloniti virus, ali tada je njegov imunološki sustav već bio prenapregnut do krajnjih granica. Prvo su mu zahvaćena pluća, gdje je došlo do stvaranja krvnih ugrušaka, kao i do zadebljanja membrane koja odvaja zrak i krv. Kao rezultat toga, krv nije mogla prenositi dovoljno kisika do Johnovih vitalnih organa. Liječnici su ga liječili steroidima kako bi umanjili njegov imunološki odgovor, no ti imunosupresivi učinili su Johna ranjivim na bakterijske i gljivične infekcije. Razvio ih je u plućima, a i njegova jetra i bubrezi počeli su kvariti, zbog čega su mu se otrovi počeli nakupljati u krvi.
Liječnici su Johna stavili na dijalizu kako bi mu očistili toksine, ali do tog trenutka mnogi su mu organi već otkazali i imao je neizdrživo niske razine kisika. Uložio je nepojmljivo velik metabolički napor da bi ostao živ. “Iako izvana izgleda kao da netko u bolnici samo leži i spava, količina posla koju čovjekovi organi obavljaju u takvoj borbi je impresivna”, kaže dr. Lawton. Uspoređuje to s trčanjem maratona svaki dan u kojemu je pacijent hospitaliziran, donosi Slobodna Dalmacija.
Na kraju tog dugog maratona čak je i iznimno tjelesno pripremljeni John iscrpio svoju fiziološku rezervu. Tijelo mu je ostalo iscijeđeno i bez kisika. Srce mu je naposljetku prestalo kucati. Prije nego što je umro, John je rekao liječniku koliko mu je žao što nije primio cjepivo. “Doktor je rekao da se tukao po glavi prije nego što su ga stavili na respirator”, kaže Jenny. “Govorio je: 'Zašto se nisam cijepio? Zašto to nisam učinio? Zašto nisam poslušao?'”
Upravo je iz tog razloga njegova obitelj pristala podijeliti njegovu priču. “Vjerojatno ne bi bio mrtav da primio cjepivo”, kaže Jenny. “Stvar je vrlo jednostavna: donio je lošu odluku. Svi mi stalno donosimo loše odluke, no samo neki plate i krajnju cijenu za to. Covid je krajnje brutalan i teško prašta."
Jenny se teško prilagođava životu bez brata. “Kako moj zdravi, aktivni, otvoreni i blesavi brat može biti mrtav? U mom mozgu to nema smisla. Kako mogu biti blizanac bez svoje druge polovice?”