U nedavnoj saborskoj raspravi o izmjenama Zakona o minimalnoj plaći, koja iznosi 3.400 kuna neto i prima je oko 52 tisuće radnika, čule su se i kritike kako minimalna plaća iznosi samo 25 posto dostojanstvene plaće, što su neki zastupnici ocijenili krajnje neljudskim, piše Slobodna Dalmacija.
I nisu pogriješili. Minimalna plaća i dalje je daleko ispod praga siromaštva. Neljudski je raditi za 3.400 kuna mjesečno, pogotovo kad znamo da je prema sindikalnoj metodologiji koja uključuje troškove stana, režije, hrane, školovanja, odjeće, obuće, pristup zdravstvu, prometu...kao dostojanstvena plaća izračunata ona od 10.400 kuna. S dvije minimalne plaće po 3.400 kuna u četveročlanoj obitelji, nema ni 'd' od dostojanstvenog života. S takvim mizernim primanjima nemoguće je platiti režije, školovati djecu i zdravo ih hraniti, a kamoli podići kredit za stan ili automobil ili otići na neko putovanje ili koncert. U Sloveniji je primjerice zajamčena bruto minimalna plaća 1.024 eura, odnosno oko 7.700 kuna.
Iako je Hrvatska u zadnjih pet godina napredovala po kriteriju udjela minimalne plaće u prosječnoj plaći s 38 posto na više od 46 posto, pitanje je kolika je njezina kupovna moć. Po tom smo kriteriju među najlošijim đacima Europske unije, zajedno s Bugarima zacementirani smo na samome dnu EU-a.
Kad govorimo o prosječnim plaćama, u srpnju je ona bila manja nego u lipnju i iznosila je 7.046 kuna. Medijalna plaća je bila 6.000 kuna, što znači da je polovina zaposlenih imala manju, a polovina veću plaću od tog iznosa. Kad tome dodamo podatke EU-a o troškovima života, a lani je prosječna godišnja potrošnja u Hrvatskoj po stanovniku iznosila 9.730 eura, odnosno 810 eura mjesečno, ispada da više od polovice zaposlenih građana Hrvatske s plaćom od 6.000 kuna i nižom, svakoga mjeseca redovito upada u novi minus.
Po velikom dijelu troškova osnovnih potrepština smo u europskom prosjeku što pokazuje koliko je dubok jaz između naših troškova života i prihoda. Ogroman dio plaće, nešto manje od 30 posto odlazi nam troškove hrane koji rastu iz dana u dan, dok je taj postotak u razvijenijim europskim zemljama između pet i osam posto, a prosjek EU-a je između 11 i 15 posto. Zato kupujemo na akcijama, često je to hrana sumnjive kvalitete i na samome isteku roka trajanja.
Ako pitate naše građane kolika bi trebala biti plaća koja bi im omogućila život dostojan građana Europske unije, s kojom bi mogli platiti kredite i režije, školovati djecu, kupiti hranu, nužnu obuću i odjeću, otići na godišnji odmor i koju kunu uštedjeti, reći će cifru o kojoj mnogi mogu samo sanjati: upravo onoliku koliko imaju zastupnici u Saboru i gradonačelnici – oko 2000 do 2500 eura. Odnosno između 15.000 i 20.000 kuna.
- Ja ne kažem da oni imaju previše, nego je problem što mi imamo premalo. Naše su prosječne plaće golo preživljavanje, a o minimalnim plaćama da i ne govorim. To je permanentni život pod stresom i neprestano krpanje rupa. Kad supruga i ja na hrpu stavimo sve naše troškove, a živimo bez ikakvog luksuza, u startu nam treba 15.000 kuna. Imamo dvoje studenata koje školujemo u Zagrebu, njihov stan plaćamo 400 eura plus režije, i još toliko plaćamo rate stambenog kredita za naš stan. Oboje smo fakultetski obrazovani, zarađujemo između 8 i 9 tisuća kuna, i sramota je to reći s obzirom na druge koje imaju puno manje, ali doslovno spajamo kraj s krajem. Nemamo apartmane ni vrt na selu, živimo od gole plaće - kaže naš čitatelj 46-godišnji Marin Jurić.
Naš je problem i činjenica što je odnos između najniže plaće u Hrvatskoj i one najveće, koje su ponekad zaštićene tajnim menadžerskim ugovorima, čak 50 puta, što se također moglo čuti u nedavnoj saborskoj raspravi o plaćama. Diferencijacija, odnosno nejednakost u plaćama, najizraženija je u Bugarskoj, Rumunjskoj i Letoniji. U te tri zemlje, deset posto najslabije plaćenih radnika zarađuje četiri puta manje od osoba koje se prema plaćama nalaze u top deset posto zaposlenika. Kod nas je ta razlika jedan prema 3,3, kao i u Mađarskoj, piše Slobodna Dalmacija.