"ZELENI FRATAR" PORUČUJE Splite, ostat ćeš bez vode

Nije li neobično za župnika angažirati se otvoreno u prosvjedu ekoloških udruga zbog gradnje centra za gospodarenje otpadom u Lećevici?
- Spalionica smeća u Lećevici je veliki problem. Temeljim svoje razmišljanje na poštovanju svega stvorenoga, a narod bi to kazao – nije Zagora ničija prćija, nego je naša zajednička i o njoj moramo brinuti. Treba čuvati zemaljske zalihe, što je dužnost sviju. Ne mogu se kao svećenik začahuriti, nego voditi brigu o ljudima, bez obzira na vjeru ili nacionalnost.

Trebamo biti solidarni s generacijama koje dolaze iza nas i ne ostavljati im smrt, nego život. Širok je to prostor djelovanja u kojem svaki svećenik, ili svaki drugi čovjek treba djelovati. Smeta mi kada se neki pozivaju kako su veći kršćani i veći vlaji od nas, kada rade sve suprotno od onoga što bi trebali. Još ako se Zagoru uništi, onda bi to bilo gotovo. 

Kao svećenik i franjevac pozvan sam govoriti. Naš utemeljitelj, sv. Franjo, bio je očaran ljepotom Božje prirode i na neobičan način joj se divio. U njoj je vidio nesebičan dar Božje prisutnosti i dobrote. Živim u raseljenoj Zagori. Ljudi su otišli u gradove jer su krenuli za poslom. Manjina je ovdje ostala i jedino što ima to je zadovoljstvo da svakodnevno gleda i uživa u ljepotama svog kraja.

Istina boli prozvane

Žalosna je činjenica da o ovom kraju, a time i o kvaliteti života ovih ljudi, odlučuju oni koji apsolutno nemaju osjećaja da prepoznaju vrijednosti ovoga kraja. Njih zanima profit. A u takvom ozračju svi postajemo žrtve njihovih bolesnih interesa i profita.

Te ljude ne vodi više humani osjećaj, nego pragmatizam – cilj opravdava sredstvo. A da bi to ostvarili, gaze i svoje i tuđe dostojanstvo. Oni ne gledaju daleko, u budućnost, stoga im je za oko zapeo ovaj kraj. Zbog čega? Da se uštedi na prijevozu i drugim troškovima koje bi iziskivao premještaj odlagališta otpada na neku dalju, za čovjeka i prirodu bezopasniju lokaciju.

Ja moram govoriti jer sam pozvan i poslan da budem glas ovih obespravljenih ljudi, u potpunosti poniženih i zaboravljenih od svih struktura. Moja šutnja, ili ignoriranje problema, značila bi izdaju vlastitog poslanja.

Jeste li sigurni kako bi centar u Lećevici zagadio vodu Jadra, odnosno one izvore koji se koriste u splitskom i šibenskom vodovodu?
- Smatram da bi do onečišćenja vode došlo, što temeljim na brojnim ulascima šibenskih i drniških speleologa iz društava „Sv. Mihovil“ i „Promina“ u ovdašnje podzemne pukotine, jame duboke i do 210 metara, poput Golubinke. Speleolozi su vidjeli čudni podzemni svijet i što je najvažnije – naišli su na čistu i pitku vodu. Nas nazivaju buntovnicima, a ekolozi su danas poput razapetih vojnika koji se bore sa svijetom koji ih ne shvaća. Mi se ne borimo protiv nekoga, nego za nešto! A to su stvari na koje svatko ima pravo: čist zrak, čista hrana i čista voda.

Ako su ljudi na to danas oglušili, onda ne znam imamo li se pravo pozivati na kršćanstvo ili nacionalne vrijednosti. U pregovorima smo s političkim strukturama, ali smo se uvjerili kako su te strukture gluhe. Nažalost, uvijek se polazi od mogućnosti ostvarivanja osobne koristi, a o eventualnoj šteti za sve nas – o tome se ne razmišlja.

Kada se pogleda lokalitet za centar, vidjet ćete kako se nalazi na uzvisini, gotovo na vrhu brda. Nigdje u svijetu se takav centar ne radi na uzvisinama. Ni u Beču se ne nalazi na području skijališta. Ovo je krški kraj i tko može zaštititi taj krš od otpadnih voda?

Ni gradnja “bazena” ispod centra ne bi pomogla, jer bi u slučaju manjeg potresa došlo do zagađenja podzemih voda kemikalijama i produktima rada centra. Ti otrovi bi išli ili u zrak, ili pod zemlju. Pitanje je bismo li i dalje mogli piti vodu iz vodovoda, a ja se osobno bojim kako je nekome cilj prodavati flaširanu vodu i na tome zarađivati.

Centar u Lećevici bi poticao prodaju flaširane vode, umjesto pitke vode iz vodovoda?
- To je više nego očito. Zbog toga organiziramo tribine sa stručnjacima koji to znaju prezentirati činjenicama. Koliko je toga već rečeno, no onima kojima je upućeno - naš je govor stran i nerazumljiv. Svaka nam se kritika karakterizira kao uvreda, a nama je to jasno, jer istina boli prozvane.

Nitko nema pravo sebi prisvajati ono što je dragi Bog ostavio svima, pa i budućim naraštajima. Mi možemo jedino, razgovarajući i družeći se sa strukom, pomoći da se ne bi, nedajbože, dogodila katastrofa pitke vode u Dalmaciji.

Koje je Vaše mišljenje o priči iz narodne predaje o podzemnoj rijeci Vinjakuši, koja je navodno propala u zemlju zbog davnog potresa, a na čemu se temelji teza o povezanosti podzemnih voda Zagore s izvorima Jadra i Krke?
- Jest, čuo sam, a potvrdu te priče vidjet ćete ako bacite pogled s Čvrljeva, dakle iz podnožja prašume, prema Mirlović Zagori, jer cijeli taj prostor su velike lokve koje nikada ne presušuju.

Na prostoru nedaleko od nas nalazi se veliki bunar, dalje je lokva, te na čitavom prostoru ima mnogo vode, što navodi kako se tu nekada davno nalazila rijeka.

Smatrate li kako su političke stranke suglasne u ignoriranju projekta u Lećevici?
- Istina je to, kod većine je ljudi prisutan strah ili nesigurnost. Računaju, ako izletim – možda će me to koštati, radnog mjesta ili stranačke plaće. Mene to kao svećenika ne plaši, jer neću ostati bez posla, niti ću nešto izgubiti. Kod političara toga nema, jer oni idu samo na kratke staze, a ne na maraton. Čini mi se kako neke ne zanimaju niti ljudi. O Zagori nitko ne vodi računa. Još ljudima zagaditi zrak i zemlju...

Šta će biti s tim ljudima, jel’ se itko pita? Kaže se da Bog oprašta uvijek, čovjek ponekad, a priroda nikada. Bojim se te naše nebrige za okoliš, da nas priroda ne kazni. Moramo voditi računa o vodi kao nezamjenjivom prirodnom resursu, kojI nemamo u neograničenim količinama.

Betonizacija i gradnja zagađivača ne može se opravdati samo otvaranjem novih radnih mjesta. Kao da se nismo uvjerili što je bilo u Vranjicu. O tome se šuti, jer se ne zna drugim, boljim, načinom omogućiti ljudima egzistenciju. Naš čovjek u ovom vremenu, kada je teško dobiti radno mjesto, ponekad šuti i boji se. To je isto razmišljanje na kratke staze. Ako se trezveno razmišlja, onda Zagora neće izumrijeti i pri tome zagaditi sve dalje nizvodno.

Brojni su stručnjaci kao bolju lokaciju Centra predlagali npr. Radošić, gdje se nalazi ravna kamena ploča i ne postoji opasnost od zagađenja, ili pak tupinolom u Kaštel Sućurcu. Ali neki ne žele svoje smeće pred svojim vratima, nego ga žele staviti pred tuđa vrata. To nije ljudski. Nekome je stalo do toga da se danas ide u zagađenje, makar nastupio i opći potop zbog toga. Kažemo im, nećemo im to dopustiti jer ćemo se angažirati na očuvanju onoga što imamo.

PETAR DORIĆ, cropix