Na stranicama Slobodne Dalmacije prvu vijest objavio sam u ljeto 1975., nakon nepune godine iskustva na tadašnjem Radio Sinju.
Postao sam dopisnik nakon što mi je Zvonko Šipić, novinar “Slobodne” zadužen za cetinski kraj, ponudio da kao honorarac šaljem vijesti o prometnim nesrećama i drugim dnevnim događajima. Od tada objavljujem u kontinuitetu, evo gotovo punih 48 godina! Kroz tih zamalo pet desetljeća u novinarskom notesu bilježio sam i još bilježim na stranicama ‘Slobodne’ cjeloviti spektar kronike cetinskog kraja, od sporta i kulture do komunale, gospodarstva, politike, ali i punih pet godina kao ratni izvjestitelj. Ponosan što sam, dakle, gotovo pet desetljeća barem mali kotačić ovi velikih novina, napravit ću retrospektivu kroz osobni dopisnički fokus.
Od polovine 80-ih godina prošloga stoljeća izvještavao sam o gospodarskom i socijalnom razvoju cetinskog kraja u kojemu su, zahvaljujući umješnosti i uspješnosti tadašnjih općinskih čelnika, znali zagrabiti u blagajnu Fonda za razvoj privredno nedovoljno razvijenih krajeva Hrvatske i uzeti bespovratni novac i(li) najpovoljnije kredite. U to vrijeme širili su se “Dalmatinka” i “Cetinka”, izgrađeni su novi pogoni sa stotinama novozaposlenih u drvoprerađivačkom poduzeću “Naprijed”, “Termofrizu”, konfekciji “Sinjanka”... Trgovina je doživjela ekspanziju, izgrađen je prvi hotel u alkarskom gradu, jedini hipodrom južno od Save, prva prava sportska dvorana, nova zgrada Doma zdravlja, kina, položeni su prvi kolektori gradske kanalizacije, novi regionalni vodovod Ruda koji je omogućio širenje mreže s vodom iz slavina, sve do Dugopolja, Muća i omiškog zaleđa, a dotadašnji prašnjavi makadami prekrivani su asfaltnim slojem. Tu razvojnu ekspanziju nije poremetila ni smrt Josipa Broza 1980. godine, ali jest skora duboka dugotrajna ekonomska kriza koja je produbila političku i dovela do raspada Jugoslavije.
Sinj je u to vrijeme, 1979. godine, bio domaćin dijela rukometnog turnira za žene i kompletnog konjičkog preponskog turnira Mediteranskih igara Splita. Pa je tako na novom hipodromu divljenje izazivao pobjednički konj iz Francuske vrijedan tadašnjih milijun i pol njemačkih maraka. Bilo je najava da bi ga na tronu mogao ugroziti fantastični preponaš iz Maroka, koji se na kraju nije pojavio u Sinju jer se tijekom leta nad Sredozemnim morem unezvjerio, doslovno podivljao i zaprijetio rušenjem aviona, pa ga je vojni časnik iz pratnje ustrijelio!
Kroz desetljeće krize izbila je otvorena srpska hegemonija i otpor ostalih kroz demokratizaciju, ponajprije u Hrvatskoj i Sloveniji. U Sinju je 14. siječnja 1990. godine osnovana Hrvatska demokratska stranka (HDS) braće Marka i Vlade Veselice, kao prva postkomunistička demokratska stranka. U tom prijelomnom vremenu u prvi plan je izbila Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. Prijelomni događaj za uzlet HDZ-a dogodio se upravo u Sinju 24. ožujka 1990. godine.
Te subote skup HDZ-a, prvi poslije Benkovca, pretvorio se u najmasovnije općenarodno okupljanje. U izvještaju sam procijenio nazočnost oko 25 tisuća osoba. Zamjenik glavnog urednika Joško Frančeski, koji je toga vikenda vodio novine, u telefonskom razgovoru me pitao je li tih 25 tisuća ljudi realno, dodajući da je Tanjug u svom izvještaju naveo samo sedam tisuća.
- Joško, ja ne mogu tvrditi da ih je bilo 25 tisuća, moguće da je bilo nešto manje, pa i više, ali bilo je to do sada najmasovnije okupljanje u Sinju – kazao sam uredniku i dodao da pogleda fotografije te sam razgovor zaključio ako mi ne vjeruje da pusti izvještaj Tanjuga. U novinama je sutradan objavljen moj izvještaj. To nedjeljno jutro nazvao me glavni urednik Joško Kulušić. Kako je kao sinjski zet odlično poznavao Sinj i on me upitao o mojoj procjeni nazočnih. Kada sam mu rekao da su ljudi bili nabijeni kao srdele na tadašnjem Trgu Cetinske krajine (danas Trgu dr. Franje Tuđmana), dvorištu Franjevačkog samostana Gospe Sinjske te da su sa svih balkona i krovova okolnih stambenih zgrada doslovno visjeli grozdovi ljudi, Kulušić me upitao zašto nisam napisao širi izvještaj, na više od pola stranice. Toliko mi je prostora, odgovorio sam mu, osigurao dežurni urednik. Što možemo danas dodatno napraviti, upitao je Kulušić i predložio da se osvrnemo na skup i dademo više fotografija. Dogovoreno-učinjeno, u “Slobodnoj” je o HDZ-ovu skupu objavljena cijela stranica i u ponedjeljak 26. ožujka.
Nekoliko dana prije sinjskog skupa zatekao sam se u Vrlici u gostionici Ante Grizelja, uz šank na kojemu je stalni inventar bio i telefon. Do mene došao čovjek za kojega sam znao da radi za Udbu. Bez okolišanja mi je rekao da mu moram davati informacije. Može, odgovorio sam, mijenjat ćemo ih, ti meni, ja tebi. Nisi me razumio, ti ćeš meni davati informacije ili ću te zatvoriti, uzvratio je. Na te riječi uzeo sam u ruke telefon, nazvao glavnog urednika Joška Kulušića i rekao mu što ovaj od mene traži i čime mi prijeti.
- Ovo Vam govorim ako me slučajno zatvori da znate zašto sam prispio u zatvor – kazao sam Kulušiću. Sve to je dotični slušao mijenjajući boje lica, ne vjerujući, valjda, što sam napravio. Još kratko smo se susretali, uvijek na pristojnoj udaljenosti, a onda je nestao.
Međunacionalne napetosti u ljeto 1990. godine najčešće su se manifestirale tučnjavama mladih srpske i hrvatske nacionalnosti na okupljanjima i vrličkom disko-klubu. A onda se tu nadomak Vrlike, između naselja Kosore koje su pripadale općini Sinj i Civljane koje su bile u sastavu općine Knin, 17. kolovoza 1990. Srbi na cestu srušili deblo velikog bora, a u samim Civljanima postavili su drugu barikadu i uz nju uveli stražu s naoružanim osobama. Tu i na drugim cestama na prilazima Kninu Srbi su označili početak “balvan-revolucije” kao uvoda u izravnu oružanu velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Pritom su u prvi plan isturali posrbljenu JNA koja je nastupala pod krinkom razdvajanja sukobljenih strana.
U rano jutro 3. listopada 1990. godine odveo sam suprugu u sinjsko rodilište jer je dobila trudove. Umjesto kući otišao sam u dopisništvo. Zazvonio je telefon. S druge strane je bio Kulušić. Kada sam mu odgovorio zašto sam tako rano u dopisništvu kazao mi je da je tijekom protekle noći na barikadi na cesti Drniš – Knin, kod zaseoka Matasi – Zelići, pucano na hrvatske policajce.
- Molim Vas da to idete raditi, da što prije dođete do Klisa gdje će vas dočekati fotoreporter s vozačem. Kulušiću se nije moglo reći ne. Došao sam u Klis, ostavio svoj automobil i sjeo u redakcijski “Renault 21” kojI je vozio Robi Deljusa, a s njim je bio fotoreporter Božo Vukičević.
U Drniš smo stigli na sastanak Kriznog štaba i odrađivali zadaću. Kako je to još uvijek bilo vrijeme bez mobitela, zamolio sam predsjednika općine Drniš Joška Odaka da se poslužim telefonom i nazovem rodilište u Sinju. Do tada sam bio otac dviju kćerki. Čim sam dobio sinjski Dom zdravlja saznao sam da mi je žena rodila sina. Joško Odak je izvadio na stol viski pa smo nazdravili. Teže ranjeni policajac bio je u kninskoj bolnici. Trebalo je doći i do njega, preko barikade s koje su Srbi pucali. Kojih 1,5 kilometara prije barikade, na križanju kod “tri hrasta”, na cesti smo zatekli kolegu Antu Ivankovića i njegovu ekipu s HTV-a. Kada smo im kazali što nam je namjera Ivanković, koji je kod predsjednika Odaka također nazdravio mojemu novorođenčetu, rekao je: “Ako te ubiju, ja ću ti odgojiti sina.” Ostali smo živi. Ali kasno navečer toga dana kada sam napokon s buketom cvijeća stigao do rodilišta, umalo nisam poginuo od pogleda supruge. Ona je, ne znajući gdje sam bio, s razlogom bila ljuta.
Najveći dio proljeća i ljeta 1991. godine proveo sam izvještavajući s kriznog vrličkog područja, posebno o Kijevu koje je mjesecima bilo u velikosrpskom okruženju. Prvog dana otvorenog rata, 25. kolovoza, poslije povratka iz Vrlike rekao sam Kulušiću da pišem izvještaj, ali da će mi trebati još najmanje jedna stranica, misleći na napad na vojarne. Kada je u 13.35 sati počeo napad, nazvao sam ga i kazao o čemu se radi.
- Zašto mi to niste prije rekli, upitao je.
- Nisam mogao jer znam da me prisluškuju, uzvratio sam.
Sutradan smo fotoreporter Jadran Babić i ja mojim vozilom išli u Vrliku, zajedno s ekipom HTV-a, a vodio nas je šef sinjske policije Ivica Romac. U Otišiću su na nas pucali pobunjeni Srbi sa Svilaje, na putu do Vrlike u Osoju na naša tri vozila pucao je tenk s Kosorske glavice. Pogodio je brinu pod cestom pa nas je zasula zemlja. Toga dana u 14.50 sati proživjeli smo avionsko bombardiranje vrličke Zdravstvene stanice. Po zapovjedi Romca, Jadran i ja prvi smo krenuli iz Vrlike. Vozeći punim gasom na ulazu u Otišić osjetio sam da nas je nešto udarilo. Poslije oko kilometar puta upalile su se crvene lampice vozila. Zaustavio sam automobil, otvorio poklopac motora i laički pokušavao vidjeti o čemu se radi. U tom trenutku iz smjera Vrlike letio je avion JNA koji je bombardirao Vrliku. Dok sam gledao u otvoreni motor Jadran je potrčao 10-15 metara udaljenog stabla i namjestio objektiv prema meni. Kako bi, da me avion gađao, mogao snimiti. Sutradan mu na kolegiju nisu vjerovali pa su mene pozvali, a kada ne znajući što je rekao Jadran ponovio priču samo su rekli: Nije, znači, lagao.
Poslije priznanja RH, negdje u ožujku 1992., uz odobrenje zapovjednika 126. brigade i u pratnji Dušana Vire, Stipe Doljanina i vozača Dušana Vidurinovića, otišao sam u Dabar napraviti reportažu o suživotu hrvatske i srpske starčadi koji zajedno žive, kuhaju u istom loncu i jedu za zajedničkim stolom. Kada smo krenuli natrag Srbi su nas okružili i napali snajperima, teškim strojnicama i minobacačima. Ostavili smo automobil i svi smo preživjeli izvlačeći se pješice, u cik-caku dok je oko nas prašilo kao u kaubojskim filmovima. Reportaži o suživotu dodao sam i 20 minobacačkih granata na reportera.
Kroz ratne izvještaje posebno sam punio stranice tekstovima o brani Peruća, suludoj prijetnji zločinca Mladića o miniranju, aktiviranju eksploziva 28. siječnja 1993., njenom herojskom spašavanju i obnovi. S Antom Kotromanovićem i njegovom grupom išao sam u okupirano Potravlje, na Dinaru, a u završnim operacijama do Grahova i Drvara. Sebi sam rekao da moram svjedočiti oslobođenju Vrlike. I jesam, 5. kolovoza 1995. godine.
Spletom okolnosti 2007. godine u Budvi sam susreo ranije znanu kolegicu Ivanu iz Beograda kojoj sam ispričao o alkarskom zlatu i srebru. Ona je prihvatila da o tome u svoje ime upita Narodnu banku Srbije. Poslije 15-ak dana dobila je pisani odgovor u kojemu su bile navedene količine istovjetne evidenciji Viteškog alkarskog društva s naznakom u kojem su pregratku trezora pohranjeni. Čitajući odgovor čelnici VAD-a nisu vjerovali svojim očima. Bio sam u alkarskom izaslanstvu koje je u svibnju 2008. godine iz Beograda vratilo 10,7 kilograma zlata i 454 kilograma srebra. U izvještaju primopredaje na Bajakovu prešutio sam da su srpski policajci s dugim cijevima ušli na teritorij RH. Pratili su srpski blindo-kombi koji do pretovara u hrvatski blindo-kombi nisu smjeli napustiti, a kako je pretovar na otvorenom na “ničijoj zemlji” ocijenjen sigurnosno rizičnim, dogovoreno je da se pretovar obavi u od pogleda zaklonjenom dvorištu skladišta Hrvatske carine.
O Sinjskoj alci ispisao sam na stotine novinarskih kartica. Pratio sam do jednu plus jednu više, svečanu u Vukovaru 2017. godine. Najpotresniji događaji bili su uoči Alke 1990. godine te oni iz 2001. oko tadašnjeg alkarskog vojvode Mirka Norca, a među najljepše svakako spadaju izgradnja Alkarskih dvora s veličanstvenim Muzejem Sinjske alke. Inače, da se pohvalim, po godinama članstva spadam među najstarije članove VAD-a.
Za čim žalim? Za propuštenim posjetom ratnom Afganistanu. Ministar Ante Kotromanović kazao mi je da mogu s njim kada bude išao u posjet afganistanskom kontigentu pripadnika HV-a. “Slobodna” mi je osigurala avionsku kartu. Uoči odlaska zatekao sam se u Istanbulu. Kako nisam mogao dostaviti putovnicu da mi u Beču upišu ulaznu vizu dao sam podatke, a u bečkom veleposlanstvu su rekli da će me viza čekati po slijetanju na aerodromu u Kabulu. Putovalo se u nedjelju poslijepodne. U subotu u jutarnjim satima nazvao me zapovjednik hrvatskih snaga u Afganistanu i kazao da mi je odbijena viza. Oblio me hladni tuš, ali ništa se nije moglo napraviti. Kotromanović se potrudio saznati što se dogodilo. I dobio odgovor da su Amerikanci u petak prije putovanja i sedam dana ranije moje ime evidentirali na istanbulskom aerodromu Sabah. Zbog toga su bez bilo kakve druge provjere moje ime za dobivanje afganistanske vize jednostavno prekrižili.
Mada je ovo poduži tekst, kroz minulih 48 godina novinarskog rada za “Slobodnu”, u kojoj sam zaradio i mirovinu, još je toliko nespomenutih prezanimljivih ljudi i događaja o kojima sam pisao.Ne mogu preskočiti snježnu zimu 2012. godine kada me u razmaku manjem od dva sata smrt u dva navrata nije htjela. Snažni reful bure u fazi spuštanja pomaknuo je naš helikopter bočno za više od 20 metara. Kako ga je pilot održao samo Bog zna. U Sinj me poveo HGSS-ovac Zoran Veić. U Hrvacama pri velikoj brzini terencu su na nizbrdici otkazale kočnice. Upali smo u škare između dva tegljača i za milimetre izbjegli smrt. Na kraju ću spomenuti barem dio starijih kolega koji su mi, svatko na svoj način, bili uzori. To su Sinjani Miro Jajčanin i Bože V. Žigo, neponovljivi Nikica Marinković, Joško Frančeski, Ivo Jurišić, Ilija Maršić i iznad svih Joško Kulušić. Moram spomenuti i Zdravka Reića. Kada je 25. kolovoza 1991. godine počeo rat u Sinju, Rejo me nazvao i kazao: Toni, imam slobodni stan, dovedi ženu i djecu, ključevi te čekaju. Ostali smo u našim Brnazama, ali prema Reji s neizmjernom i trajnom zahvalnošću. •