StoryEditor
ZagoraJAGNJIĆI IZ BRNAZA

‘Svoje sam četiri trudnoće i dopuste provela na njivi‘. Žuljevita priča obitelji koja je život posvetila povrću. Sve imaju. Osim kapule, zgadila im se

18. svibnja 2020. - 07:31
Dušan, Silvana i Frane JagnjićTom Dubravec/Hanza Media

Sinjsko polje najveća je plodna ravnica na području Dalmacije. U odnosu na sva druga polja ove regije, prednost mu je što kroz njega protječe rijeka Cetina i za ljetnih suša omogućava navodnjavanje žednih biljaka.

S druge strane, neizlječiva mana Sinjskog polja su mikroklimatski uvjeti, u kojima su gotovo redovita pojava kasni proljetni i rani jesenski mraz, što je osobito pogubno za uzgajivače povrtlarskih kultura. Sve dok se na vrhovima planine Kamešnice zadržava “bijela kapa”, za povrće u dolini Cetine nema života.

Prije nekoliko dana snijeg je napadao do ispod tisuću metara nadmorske visine. Veliki dio Kamešnice bio je obojen u bijelo. Svi koji su zasadili krumpire, tikvice, paprike, rajčice, bilo u količinama za vlastite potrebe ili za tržište, sa strepnjom su pogledavali prema Kamešnici i pitali se hoće li propasti sav njihov do sada uloženi trud i nemala sredstva. Među njima bili su i članovi obitelji Jagnjić iz Brnaza, koji su tema ove naše priče.

Na groblju sv. Nikole u Brnazama, neposredno prije razbuktavanja pandemije koronavirusa na ovim prostorima, obavljen je posljednji ispraćaj mještanina Bože Jagnjića. Bio je to sprovodni obred koji će se pamtiti po velikom broju ljudi koji su došli iskazati sućut potomcima pokojnog Bože i njegovoj drugoj rodbini.

Bože i njegova pokojna supruga Milica iza sebe su ostavili sedmero djece, četiri sina i tri kćeri, koji su im podarili mnoštvo unučadi, a počela su stizati i praunučad.

Žena je glavna

Ovaj uvod o pokojnom Boži važan je zbog činjenice da je zajedno s Milicom svih sedmero djece “zarazio” radnim navikama. Treće dijete danas pokojnih Milice i Bože Jagnjića je sin Dušan, čija je obitelj vodeća u cetinskom kraju kad je u pitanju proizvodnja povrća. Oni su tema ove priče.

– U pravu ste. Roditelji su nas stvarno zarazili radom. Kako nas je bilo dosta djece, morali smo pomagati roditeljima radeći oko poljoprivrede od malih nogu. Tko tako nauči raditi u mladosti, ne zna prestati – počinje svoju priču Dušan, zaposlenik Hrvatskih šuma i član Obiteljskog poljoprivrednoga gospodarstva kojega je nositelj njegova supruga Silvana.

– Čim mi je zakon to omogućio, osnovao sam OPG. I prije toga obrađivao sam njive, sadio povrće, ubirao i prodavao plodove. Ozbiljnije sam prionuo na posao 1994. godine, kada sam na ograničeno vrijeme dobio u zakup deset hektara državnog zemljišta u Sinjskom polju. Iste sam se godine oženio. Kako sam bio zaposlenik Hrvatskih šuma, u kojima radim i danas, OPG sam prenio na suprugu Silvanu. Od tada ja sam član OPG-a. Naravno da se kao obitelj o svemu dogovaramo, ali Silvana je glavna, a uz nju i djeca, kojima su njive radno mjesto – kaže Dušan.

U OPG-u “Jagnjić” od samog su se početka bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom opredijelili za povrtlarstvo.

– Odlučili smo da nećemo svaštariti. Svoju priliku vidjeli smo u proizvodnji svježeg povrća, kojega je cijelo hrvatsko tržište gladno, naročito naša Dalmacija u vrijeme ljetne turističke sezone. Kao mladu nevjestu dočekala me je njiva. Sva sreća pa mi to nije bila nepoznanica jer sam rodom iz Otoka, gdje sam naučila što je zemlja i kako se na njoj radi. Rodila sam četvero djece, sina Franu i kćeri Luciju, Anteu i Ivu. Sve trudnoće i sve porodiljne dopuste provodila sam sadeći, njegujući biljke, berući i pakujući povrće s naših njiva za tržište – kaže Silvana i nastavlja:

– Danas sadimo povrtlarske kulture na dvanaest hektara. Dušan je startao s deset hektara državnog zemljišta u zakupu, no u međuvremenu je to zemljište vraćeno prijašnjim vlasnicima. Mi nismo uspjeli osigurati zakup niti za jedan četvorni metar novog državnog zemljišta jer su ga dobili drugi, neki i više nego što im je potrebno. Moj Dušan očito nije bio podoban onima koji su odlučivali komu će se dati u zakup državno zemljište u Sinjskom polju. Od današnjih dvanaest hektara koje obrađujemo, 4,5 hektara je zemljište u našem vlasništvu. Daljnjih 3,5 hektara zemljište je moje rodbine, a još oko četiri hektara uzeli smo u zakup od privatnih vlasnika.

Je li vam tih dvanaest hektara zemljišta dovoljno?

– Povrtlarstvo je radno intenzivna proizvodnja i s obzirom na brojnost naše obitelji, tih dvanaest hektara je dovoljno. Da smo dobili u zakup još petnaest do dvadeset hektara državnog zemljišta, planirali smo ići na vlastitu preradu. Dio povrća koje bismo proizveli na vlastitom posjedu bio bi nam sirovina. Kroz preradu bismo mu dodali novu vrijednost, a sigurno bismo i zaposlili nekoliko ljudi. Kako smo ostali bez zakupa državne zemlje, svi su ti planovi otpali.

Što sve proizvodite?
– Polovina naše proizvodnje svake godine su kupusnjače, a druga polovina tikvice, tikve hokaido i butternut, cikla, dinja – cata, kukuruz šećerac i drugo.

image
Tom Dubravec/Hanza Media

Koliko proizvedete?

– Količine ovise o vrsti povrća. Kupusnjača proizvedemo 300 do 400 tona, a ostalog povrća još 150 do 200 tona.

Komu prodajete?

– Gotovo svu proizvodnju našeg OPG-a plasiramo u naša dva regionalna trgovačka lanca. S njima imamo kvalitetnu višegodišnju suradnju, njih prioritetno opskrbljujemo, a samo ako imamo višak pojedinih proizvoda, ponudimo ih drugima.

Nije, dakle, problem prodati?

– Nije kad imate korektne partnere. Primijetili ste da među proizvodima nemamo kapulu. “Ogadila” nam se upravo zbog prodaje. Jedne smo je godine u dogovoru s jednim velikim trgovinskim lancem proizveli 200 tona. Nudimo im, a oni kažu da imaju iz Nizozemske upola jeftinije. Poslije Nizozemske našli su jeftiniju kapulu iz Makedonije, onda su je uvezli iz Srbije i tek na kraju su uzeli našu, i to po nikakvoj cijeni. Od tada je više ne sadimo. Ove godine posadili smo samo tri kilograma za vlastite potrebe.

Primijetili smo da uglavnom sadite na položenu foliju?

– Naš Frano izračunao je da smo ove godine položili folije na više od trideset kilometara dužine. To je otprilike udaljenost od našeg posjeda u Sinjskom polju do Splita. Na taj način eliminiramo korov, smanjujemo potrebu za radnom snagom, a navodnjavamo kap na kap, što biljkama puno više odgovara.

Kako kontrolirate kvalitetu proizvedenog povrća?
– Već imamo iskustvo da možemo procijeniti pravo vrijeme branja, a i redovito se konzultiramo s kvalificiranim stručnjacima. Naša proizvodnja nije čista ekološka, ali rekla bih da je gotovo ekološka. Na ulazu u prodajnu mrežu naših kupaca sve naše povrće prolazi proces analize i nikada se nije dogodilo da je kvaliteta bila dovedena u pitanje.

Pomažu nam i prijatelji

Naveli ste da je povrtlarstvo radno intenzivna proizvodnja. Tko sve radi na površinama vašega OPG-a?

– Pripremu zemljišta, polaganje folije i cijevi za navodnjavanje obavljamo vlastitim traktorom s odgovarajućim priključcima. To najviše zapada Franu. Mehanizaciju koristimo i pri sadnji svuda gdje je to moguće. Kada su potrebne ljudske ruke, u sadnji pojedinih kultura i berbi, onda smo tu ja, Frano, Lucija, Antea i Iva, a u pomoć nam priskaču i članovi šire obitelji i prijatelji.

Kažu da nema povrtlarstva bez stočarstva, odnosno obogaćivanja zemljišta stajnjakom. Je li to istina u vašem slučaju?

– Naravno da jest. Na naš posjed svake godine rasprostremo oko 150 kubika stajnjaka. Imamo ugovor s jednim velikim uzgajivačem pilića i purića. Na našem posjedu on zbrinjava gnojivo, a mi tako osiguravamo potrebnu rahlost tla. Svake godine gnojimo polovinu posjeda.

A da je pala slana...

Možete li za sebe i svoju obitelj reći da dobro živite od povrtlarstva?

– Pitanje je što se podrazumijeva pod dobro živjeti. Mi puno radimo. U sezoni od jutra do sutra i tako svaki dan. Naravno da se može zaraditi, zaradimo i ne plačemo. Naša ‘tvornica’ u kojoj proizvodimo pod vedrim je nebom i podložna je ćudljivosti vremena. Da je ovih dana pala slana, propalo bi nam sve do sada uloženo, ne bi bilo nikakvih plodova ni prihoda. Unatoč tomu, naš OPG bi nastavio i nastavit će dalje. Nadam se, na opće zadovoljstvo moje obitelji, naših poslovnih partnera i, što je najvažnije, kupaca i potrošača naših proizvoda.

Kažu da je posljednjih mjesec-dva u Sinjskom polju zabilježena već dugo nepamćena živost i da je mnogo oranica oteto korovu?

– To je istina. Otkako je stigla pandemija koronavirusa, u polju je živnulo. Ljudi su najprije navalili na dućane i počeli stvarati zalihe hrane, a onda su se okrenuli zaboravljenim njivama. Rekla bih da se dogodio pozitivni stres. Ako su ljudi shvatili da njive treba obrađivati, a ne prepuštati ih korovu, i ako je tomu zaslužan koronavirus, onda ni sve ove muke koje još prolazimo s pandemijom nisu bile uzaludne.

Dok se drugi zabavljaju, mi radimo


– Naši poznanici i prijatelji ljeta provode u zabavama i na odmorima, odlaze na more i u planine, a mi smo na njivi. Prošle godine mi djeca smo odmah poslije završetka školske godine, dok je na njivi bila pauza između dozrijevanja i branja, uspjeli provesti sedam dana na moru. Čim smo se vratili, dočekalo nas je branje tikvica i dinja – kaže Iva, najmlađa kći Silvane i Dušana.

Punjenje baterija u podrumu


Uz povrtlarstvo, OPG Silvane Jagnjić svake godine uglavnom za vlastite potrebe utovi desetak svinja, od kojih pečenice, pancete, pršute, kobasice i ostalo suše u vlastitoj pušnici. Ispod pušnice, u zemlji, Dušan je za vlastitu dušu izgradio podrum u kojemu ne smije nestati crnog i bijelog vina. Poslije napornog dana uz zalogaj i čašu upravo tu puni baterije za sutra. I tako iz dana u dan...

Izdvojeno

07. kolovoz 2020 14:41