StoryEditor
ZagoraRATIŠTE U DALMACIJI

Svjedočanstvo prekaljenog hrvatskog vojnika: ‘U ratu sam doživio sve što se može doživjeti, pucali su po meni tenkovi, avioni, ali ono što mi se dogodilo u Zagori...‘

Piše Marinko Karačić/HRVATSKI VOJNIK
28. travnja 2022. - 17:36

U jednodnevnoj napadnoj operaciji Skok 1 na Dinari hrvatske su snage 7. travnja 1995. porazile neprijatelja te napredovale u dubini pet i širini 15 kilometara čime su osnažili položaje na Dinari i Livanjskom polju. Skok 1 bio je ohrabrenje za nastavak pobjedničkih operacija te dodatni poticaj za skokove na nove dinarske visove.

image

Hrvatski vojnik

Izdržali ekstremnu zimu na Dinari

Nakon operacije Zima 94 pred hrvatskim je snagama novi izazov bio preživjeti zimu na Dinari. U iznimno zahtjevnim uvjetima hladnoće, leda i snijega, temperature i do -20 stupnjeva presudna je bila neslomljiva volja hrvatskog vojnika  i spremnost na žrtvu za slobodu Hrvatske. Od Badnjaka i zadnjeg dana operacije Zima 94 do Skoka 1 protekla su 103 dana, a svaki od tih dana i noći bio je i boj za opstanak i željno iščekivanje dolaska proljeća. A s proljećem je došla nova operacija i nova pobjeda hrvatskih snaga.

U jedan dan potisnuli neprijatelja pet kilometara

Ključni cilj operacije Skok 1 bio je ovladavanje dominantnim visovima na Dinari u području od Zelenog brda do Crvene grede te uspostavljanje vatrenog nadzora nad neprijateljskim položajima na lokacijama Uništa i Cetine.

Glavni smjer napada odvijao se na području: Velika Duvjakuša – V. Glavica i Zeleno brdo – Razvala. Snage 7. gbr brzim su tempom napredovale te su u večernjim satima 7. travnja 1995. dostigle  crtu: Bunjevačko brdo – Marino brdo – Veliki bat – Jančiji vrh – Lišanjski vrh – Slime – Jakelića dolac – Velika Glavica. Prosječna nadmorska visina na novouspostavljenoj crti bila je oko 1800 metara.

image

Hrvatski vojnik

Uspješna obrana novooslobođenog područja

Neprijateljske snage pokušale su protunapadom povratiti položaje te su topništvom napadale položaje 7. gbr s prostora sela Cetina, no napad je odbijen. Oslobođen je važan prostor u dubini 5 i širini 15 km čime se dobilo na sigurnosti i Dinare i Livanjskog polja.

Neprijatelj je ponovno poduzeo napade početkom svibnja 1995. kako bi ponovno okupirao područja, a posebno jak napad poduzeo je kod Crnih bunara. U snažnom protunapadu snage 7. gbr uspjele su nakon žestokih borbi odbaciti neprijateljske snage te sačuvati ranije dostignute položaje obrane.

Nova napredovanja hrvatskih snaga

Tjedan dana nakon početka akcije Skok 1 nastavljeno je napredovanje hrvatskih snaga na Dinari i to prema Crvenim gredama. I ovaj su put hrvatske snage porazile neprijatelja te oslobodile dodatnih oko 20 četvornih  kilometara čime je u tjedan dana ukupno oslobođeno oko 100 četvornih kilometara područja Dinare.

image

Hrvatski vojnik

Logistička potpora

Dinarski boj dobiven je i zahvaljujući punoj logističkoj potpori koju je hrvatski vojnik dobivao i kad se činilo nemogućim doći do njihovih položaja.

Tako je probijanjem cesta u izvedbi inženjerijskih snaga HV-a i Hrvatskog vijeća obrane, Dinara postala tenkovska prometnica hrvatskih snaga i nije bila samo iznenađenje za neprijatelja nego i pravi pothvat inženjeraca izveden u ratnim uvjetima na nepristupačnim područjima Dinare. Među ostalim probijene su komunikacije na područjima Poviruše – Vještić gora, Vještić gora – Junakovo brdo te put prema Zelenom brdu. Naravno, na svim zemljovidima Dinare do tada je stajalo: područje neprohodno za tenkove.

Jednu od važnih uloga u potpori kopnenim snagama u ovladavanju Dinare imale su i letačke posade helikoptera Mi-8 MTV1 iz sastava 95. zrakoplovne baze Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane  iz vojarne ”Knez Trpimir” iz Divulja. Letovi su organizirani za prijevoz hrvatskih branitelja na položaje Dinare, zbrinjavanje ranjenika i oboljelih kao i sanitetskih timova. Jednako je važna bila dostava streljiva i naoružanja te građevinskog materijala, kontejnera i  montažnih kućica za smještaj snaga.

image

Hrvatski vojnik

Smrtno stradali i nestali pripadnici 7. gbr u obrani položaja  u operaciji Skok 1

U operaciji Skok 1 hrvatske snage nisu imale poginulih niti ranjenih pripadnika. Nakon nepunih mjesec dana u neprijateljskim napadima došlo je do stradavanja pripadnika 7. gbr. Tako su u borbama kod Crnih bunara na Dinari 5. svibnja 1995. poginula tri pripadnika 7. gbr br: Antun Čižmek, Roko Grgić i Marinko Kuljanac dok je nestao gardist Miroslav Harča. Istog dana u topničkom napadu neprijatelja na položaju na M. Poljanicama poginuo je još jedan pripadnik Puma Željko Holi.

U spomen na žrtve pripadnika Puma na vrhu Velika Duvjakuša podignut je  spomenik 31 poginulom i jednom nestalom pripadniku koji su od Zime 94 do Oluje stradali na širem području Dinare.

Sjećanja sudionika akcije Skok 1

Ljubomir Volarić, zapovjednik satnije 2. bojne 7. gbr HV-a, danas umirovljeni satnik

Od Tigrova do Puma ukratko se može nasloviti ratni put Ljubomira Volarića koji je s 23 godine krenuo u obranu Hrvatske. Prva borbena iskustva stječe kao pripadnik Tigrova u sklopu 5. bojne, koja će ujedno i biti jezgra u osnivanju sedme po redu gardijske brigade Hrvatske vojske te će tako i Volarić oznaku Tigra zamijeniti Pumom. ”Prva bojišta Puma nakon utemeljenja vezana su za zadarsko područje od kojih svakako najviše pamtimo Maslenicu zbog žestokih borbi i stradanja naših pripadnika. Zaliječili smo rane Maslenice te dobili novu zonu odgovornosti na području Stankovaca, Budaka, Pristega, Dobre Vode i Radašinovaca, a iskusili smo i borbe na Južnom bojištu,” iznosi sjećanje Volarić na djelovanje Puma do dolaska na Dinaru.

image

Hrvatski vojnik

Na Dinaru su krenuli iz njihove privremene baze iz Pirovca i nakon izviđanja područja branili su položaje na Malom i Velikom Magliću. ”Razvukli smo dobro položaje jer je cijelo područje bilo pod šumom te smo uz puške nosili i sjekire kako bismo čistili šumu zbog bolje preglednosti. Bila je to kružno postavljena obrana, a uz gustu šumu često je bila i magla te smo bili uvijek na dodatnom oprezu. Koristili smo čak i teleskope kako bismo povećali vidljivost. Nikad neću zaboraviti kako sam puna dva sata držao pušku na nišanu misleći cijelo vrijeme kako je ispred mene neprijateljski vojnik, no kad se pojavilo sunce bio je to običan mali grm,” kaže Volarić. A kako bi dočarao zimske uvjete na Dinari  prisjeća se i događaja kad su tražili jednu pojatu (prostoriju za smještaj stoke) za zaklon, a koja je bila ucrtana na karti no snijeg ju je jednostavno cijelu prekrio te su dugo bili na metar od nje dok je konačno nisu pronašli kopajući snijeg. ”Dečki su cijelu noć odbacivali snijeg, svaki je zaklon bio spas, a ovo je za nas bio hotel,” prepričava događaje s Dinare.

U akciji Skok 1 izravno je zapovijedao satnijom i ujedno branio novodostignute položaje. ”Prije akcije stavili smo trakice prepoznavanja, uzeli vreće za spavanje, šatorska krila i ideš naprijed. Šuma je, osluškuješ stalno, nikad ne znaš kad će njihovi diverzanti upasti. Ideš naprijed i onda čekaš. Za predah i nije bilo vremena, malo se nasloniš na drvo, zadrijemaš kratko i novi iskorak. Nekako smo bili programirani uvijek naprijed jer gledali smo novu točku koju je trebalo ovladati. Kad bismo dostigli planiranu zadaću spašavali su nas šatori koji su imali dvostruku stijenku, a idila bi nastupila kad upalimo petrolejske peći. Smjene na položajima bile su svakodnevne, tri sata bi trajao put do krajnjih položaja i tako iz dana u dan,” ističe Volarić te pojašnjava kako su šatore danju morali rasklapati kako ih neprijatelj ne bi uočio, a s prvim sumrakom ponovno bi bili na svojem mjestu jer po zaleđenom snijegu i kamenu nije bilo moguće kopati bilo kakve zaklone. Na najviše vrhove nosili bi i drva, ne za grijanje nego za skuhati kavu ili čaj.

Pume su bile dobro tjelesno pripremljene što se na Dinari u punoj mjeri pokazivalo iz dana u dan. ”Kad smo dobili minobacače 82 mm, sve je to trebalo iznijeti do najviših vrhova jer helikopteri HRZ-a nisu uvijek mogli letjeti zbog nevremena. I sad ponekad sanjam Zeleno brdo koje je bilo 70 % uspon, a granate su bile u pakiranju od 12 komada. Izdržali smo, Pume su takve, nema uzmaka i kad je najteže. Zamislite pod tim teretom hodate po zamrznutom snijegu koji je možda dubok ispod vas i po nekoliko metara. Ali, kad smo došli na Veliki Bat sve zaboraviš. Koji je to osjećaj moći, sve se vidi kao na dlanu. Tad smo shvatili kako sve se isplatilo jer smo sad mogli neprijatelja pratiti u stopu,” svjedoči Volarić te na pitanje je li tad razmišljao kako ih put vodi do Knina odgovara: ”Znali smo, moramo do Knina, tu nema priče, a otkud nije bitno. Knin je svima nama bio cilj, nakon Skoka 1 bili smo još bliže,” zaključuje Volarić.

Dražen Šantić, zapovjednik 1. voda 3. satnije 3. bojne 7. gbr, danas umirovljeni natporučnik

Prvi borbeni teren Dražen Šantić iskusio je u Vinkovcima u listopadu 1991., a nakon formiranja Puma ratni ga put među ostalim bojištima dovodi i na Dinaru. Prepoznatljivu toplu i iskrenu slavonsku dušu jednostavno je nemoguće ne primijetiti kod Šantića, a na početku razgovora odmah će to i potvrditi.

image

Hrvatski vojnik

”Od Domovinskog rata do danas na svim proslavama na kojima sam mogao naručiti pjesme bile su to uvijek od Prljavaca Za drugog su dunje žute i Thompsonova Vjetre s Dinare. U oba slučaja i kad god čujem ove pjesme moj organizam i psiha ulaze u neko drugo stanje potpunog smirenja i intenzivnih emocija. Stihovi ove prve Uz pjesmu mi se rodimo, uz pjesmu umiremo, sve ti duše sine slavonske uz pjesmu prebole, al’ ne oproste, Slavonijo, tko te nije volio, ne zna što je izgubio diraju me zbog slavonskog  podrijetla i početka ratovanja u obrani Hrvatske u Vinkovcima  kao dragovoljca sa svojom škvadrom iz Sesvetskog Kraljevca,” počinje Šantić sjećanje na akciju Skok 1.

Dinara je i za Šantića posebna ne samo vojnička nego i životna priča. ”U ratu sam osjetio i radio gotovo sve što vojnik može doživjeti, branio se i napadao, stražario i bio u zasjedama, izviđao, pucali su po meni tenkovi, topovi, avioni, puške i strojnice i sve ostalo, bliska borba, protuoklopna borba, poginuli i ranjeni prijatelji, ali Dinara je sve nadmašila. U susjedstvu imam dosta ljudi koji su iz livanjskog kraja te mi je jednom prilikom jedan od njih rekao: ‘Ajde Kina (Šantićev nadimak) pa nije na Dinari ugodno usred lita janjca peć, a kamoli preživit’ zimu’.”

Prvi susret s Dinarom bio je na Vještić gori između Božića i Nove godine 1994. ”Iako smo bili iznimno, gotovo vrhunski fizički pripremljeni dolazak u objekt od najlona i šatorskih krila bez grijanja na temperaturama  do  tridesetak stupnjeva  ispod nule bio je šok. Teško je zamisliti očaj kad golim rukama grebete zemlju i pokušavate napraviti blato kojim bi nazidali ognjište od kamena unutar te najlonare, a kad ložite vatru morate cijelu jednu stranu najlonare zbog dima otvoriti. Nakon nekoliko dana pozvao me zapovjednik Vlado Mrazović da nekog pošaljem do zapovjedništva jer ima nešto za mene. Poslao sam zapovjednika desetine Dalibora Ćurilovića i dok smo zapovjednik desetine  Mladen Šimunić (poginuo 29. 7. 1995.) i ja po ne znam koji put preslagivali ognjište, dolazi Dado (ranjen 29. 7. 1995.) i donosi peć. Za nas je to bio najljepši božićni dar,” svjedoči Šantić.

Posebno poglavlje Dinare njegovi su prijatelji i kolege iz Puma. ”U takvim uvjetima posebno vas se dojme postupci ljudi pa i sami ljudi za koje se pitate gdje su rasli do sada i kako su dospjeli ovamo. Primijetili smo jednog dana kako se vojnik Tomislav Košić neprirodno umirio, kad ga pitaš jesi li dobro on odgovara: ‘Pustite me dobro mi je, toplo mi je,’ jasan znak, upada u bijelu smrt. To sam vidio još nekoliko puta i svi koji se smrzavaju imaju istu rečenicu kao iz priručnika. Utoplili smo ga i revitalizirali. Kasnije razgovaram sa zapovjednicima desetina kako ga osloboditi smjene na položaju, no on čuje naš razgovor i kaže: ‘Ne, ne bu nigdo moju smenu gulil,’  ne možete povjerovati. Sjećam se i vojnika iz susjednog voda, Renata Kolara  kojem su se  raspale čizme, odnosno jedna je zinula, a kako mu se nisu mogle odmah nabaviti druge stavili su ga u najlonaru voda za potporu. Pitam ga: ‘ Kako si Renato, a on će: ‘Doobro,’ i tako uvijek.

A kako se odvijao život u najlonari Šantić se prisjeća i svih drugih detalja i događaja. ”Iznad peći visjela je boca s vodom kako bi je mogli piti jer je sve ostalo smrznuto, a bijela maskirna odora koju sam skinuo jer se smočila te odmah i smrznula ubrzo se pretvorila u komad zgužvanog lima koji se nije mogao obući,” prisjeća se Šantić koji je na univerzalan način rješavao i problem kreveta u najlonari. Saznao je kako se negdje na putu nalaze daske koje su pri dostavi zapele za drvo i ostale u šumi te je zajedno s vojnikom Suljom Efendićem uspio doći do njih, zavezali su ih i špagom dovukli te su od tada imali i ležajeve.

Posebno se sjeća dolaska zapovjednika i časnika 126. domobranske pukovnije koji su izviđali lokaciju postavljanja baraka za smještaj vojnika i opreme. Prva reakcija Šantića bila je sanja li sve to, no kad se pojavio prvi stroj postalo je jasno da je to stvarnost, iako se sve događa na Dinari. ”Prvo pomislim, kad će ovi obaviti smjenu ako misle sve ovo napraviti? Drugi dan dolazi Caterpillar s gusjenicama višim od mene, i gdje prođe ostaje cesta. U nekoliko dana iskopaju rupe i u njih stave betonske elemente skloništa za streljivo, dovezu i sklope montažne drvene barake s ležajevima i pećima te napravimo smjenu. Tri dana proveli smo u selu Gubin, prespavali u toplim kućama, a tu se konačno i odmrzla moja odora,” prisjeća se Šantić.

U međuvremenu Šantić je branio položaje i na Sajkovića Ždrilu, ukupno 39 dana Dinare do smjene s 4. gardijskom brigadom, a od tada između ove dvije brigade traje ratno prijateljstvo i pozitivno rivalstvo jer nitko od njih nije htio predati stare položaje nego su ih uvijek pomicali naprijed.

Naprijed je značilo i svladavanje novih prepreka te iznalaženje rješenja koja se rađaju samo u ratnim uvjetima Dinare. Prije odlaska na novi položaj Šantić je vojnicima davao: najlon, pilu, sjekiru, klanfe (čelične  spone za spajanje drveta), čavle i legendarnog gašpara  (tipska okrugla peć) s dimovodnim cijevima.  ”Znao sam reći kako smo Dinaru oslobodili najlonom i klanfama, a ne puškama,” govori Šantić te pojašnjava kako su zaklonima čuvali živote, a Pumina čuda od zaklona izrađivana su upravo alatima kojima je Šantić zaduživao vojnike. ”Izabrali bi četiri drveta u četverokutu otprilike dva metra jedno od drugog, iskopali metar do metar i pol snijega i došli do zemlje, učvrstili poprečne deblje grane za jednostavnu krovnu konstrukciju, prebacili najlon na krov i oko najlonare, a na otprilike dvadesetak centimetara od zemlje od grana bi načinili konstrukciju za ležanje, postavili peć i obložili sve granjem,” pojašnjava Šantić elaborat izrade dinarskih zaklona.

Najstrašnije vjetrove Šantić je doživio na području Jankova brda i Velikih Torina na oko 1600 metara. ”Probijali smo se kroz mećavu kad je trebalo zamatati usta i nos kako bismo mogli disati. Jednom me je vjetar srušio i morao sam pedesetak metara puzati po snijegu kako bi došao do kontejnera koji su dovezle posade HRZ-a,” ističe Šantić te se prisjeća kako su povremeno slušali i radio Knin koji je javljao kako se na Dinari bore specijalne jedinice Hrvatske vojske obučene za zimsko ratovanje u slovenskim Alpama i skandinavskim zemljama.  ”Vjerojatno su tako opravdavali što smo mi gore, a oni nisu,” govori Šantić koji je sa svojim Pumama dočekao i Uskrs na Dinari.

”Sjećam se kako nam je po mećavi došao zapovjednik satnije Vlado Mrazović s nekoliko vojnika, donijeli su nam hrane, cigareta i limenki piva te smo si tako čestitali Uskrs,” sjeća se Šantić koji se sa svojim Pumama nakon 52 dana spustio s Dinare u selo Ninkoviće, a na smjenu su im došli pripadnici 126. dp. Nakon puna 52 dana Šantić se konačno okupao u lavoru tople vode i ubrzo s osušenom odorom krenuo ponovno na Dinaru. Zadnjeg dana srpnja 1995. ranjen je u boju za Razvalu s tri rasprskavajuća metka te zbrinut u bolnici u Splitu gdje je na televizoru pratio oslobađanje Knina. ”Ti su mi trenuci bili teži od ranjavanja, svi smo mi živjeli za dan ulaska u Knin, a ja na bolničkom krevetu,” prisjeća se Šantić koji još uvijek u sebi nosi gelere metaka kojima je bio pogođen, a jedan od njih završio je u okviru puške. Čuva ga u sobi, njegov pogled dugo se zaustavi upravo na tom okviru, a u tim trenucima misli i osjećaje koji ga prožimaju mogu razumjeti samo on i njegovi prijatelji s Dinare.

Vlatko Solina, pripadnik Oklopne bojne 7. gbr, danas umirovljeni časnički namjesnik

Jedno od posebnih iznenađenja ratnih događanja na Dinari bilo je uvođenja tenkova u napadne operacije. Tako su se  i oklopne snage 7. gbr u travnju 1995. uspele na Dinaru i pomogle u pobjedama hrvatskih snaga. Prvim tenkom Puma zapovijedao je Vlatko Solina koji s puno emocija govori o operaciji Skok 1 i za njega povijesnom djelovanju hrvatskih snaga na Dinari.

image

Hrvatski vojnik

Od prvih dana Domovinskog rata bio je tenkist, najprije na položajima oko okupirane Baranje gdje je tenk T-34 upoznao u dušu govoreći o njemu kako je iznimno dobar, učinkovit i što je najvažnije precizan. Nakon dolaska u Pume tenk ostaje i dalje njegova ljubav, a stručna znanja i iskustvo prenosi na mlade ročnike u Sabunikama kod Zadra.

Čovjek s ravnice ubrzo završava na vrhovima Dinare gdje se Oklopna bojna Puma raspoređuje najprije na Livanjskom polju s dvije satnije s oko 20 tenkova T-55 i tri tenka T-84. Iz podnožja Dinare Solina se ubrzo uspinje na visove Dinare i odmah doživljava napad na svoj tenk s četiri Maljutke. ”Na Crnom Lugu jedva smo izvukli živu glavu, najtvrđi orah zasigurno. Čak smo i vidjeli dolazak Maljutki na naš tenk, manevrirali smo, ali i djelovali u smjeru njihovih položaja i uspjeli izbjeći njihove pogotke. Izgleda kako smo njihova operatera malo zaljuljali, moguće je i žice im pokidali, no najvažnije, životi su sačuvani, a tenk je preživio. Ispalili smo tad 22 tenkovske mine, nismo imali vremena ni čahure izbacivati vani, hrpa mesinga oko nas, sve dimi, a još su čahure bile vruće kad smo se vratili u bazu.  Zajedno sa Solinom u tenku je bio zapovjednik voda i ciljač Oskar Kolmanić, vozač Ratko Kučiš i punjač Darko Jus. U toj akciji koju Solina opisuje kao pakao, neviđeni fajt do tada, iznenada je uskočio jedan Splićo iz Četvrte koji je iz protuoklopa kresnuo u smjeru neprijateljskog maljutkaša i pogodio ga. ”Ma James Bond mu nije ravan, Splićo hvala ti. Sve se prašilo, a još se i dimilo iz njihova topa ZIS-a koji smo ranije uspjeli pogoditi iz tenka,” iznosi Solina. Posebno ističe kako je cijelo vrijeme s njima bio zapovjednik oklopništva Puma Mladen Vuković prateći ih u svim akcijama i položajima. ”Iako je za većinu bilo nepojmljivo doći s oklopom na Dinaru, mi smo uspjeli. No, ima još jedan detalj, sve vrijeme djelovanja u uvjetima Dinare mi nismo imali niti jedan kvar na tenku, ma niti je pukla gusjenica. Jednostavno, tenk je moćan i koliko ste vi sposobni njime upravljati vratit će vam sve, a bili su stariji od mene,” ističe Solina.

Sa svojom plavom pticom, kako je prozvao tenk pod brojem 4726, prvi se popeo na drugi najviši vrh u Hrvatskoj, na Jančiji vrh visok 1760 metara, a uz njega posadu su još činili vozač Franjo Đipalo, punjač Darko Jus i ciljač Dragan Dundović. ”Tad sam prvi put ugledao Kijevo i Vrliku, kao na dlanu, joooj koji osjećaji, pa mi ih sada imamo, gledam njihove rovove, pa tu je i Knin na nekih 30 km,” iznosi Solina koji je, kako kaže, noć prije ovog razgovora sanjao upravo ove scene i svoje tenkove na Dinari. Bilo je to finale prije finala, a u tom povijesnom izlasku njihove plave ptice na Jančiji vrh bila je i posada Borbenog vozila pješaštva (BVP), a njihovu su posadu činili zapovjednik vozila Gabrijel Kosalec, vozač Ivica Kunštek te operater Miran Bošnjak.“

Sjećajući se zime na Dinari Solina kaže kako je snijeg padao poput kokica, a znalo se dogoditi i kako bi prekrio cijeli tenk te su ga ujutro morali tražiti. ”Ima još jedna zanimljivost s Dinare. Na vrhovima bi sijalo sunce i kako smo ostavljali mlijeka uz naše položaje skupljali bi se poskoci, uuh njih sam se više bojao nego metka,” kazuje Solina te dodaje kako su za kraći odmor koristili tenkovske cijevi preko kojih bi prebacili šatorska krila i tako imali kakvu-takvu zaštitu od hladnoće, ali to je bilo više žmirenje nego spavanje. Tenkove su zbog raspoznavanja bojili žutom točkom na kupoli jer im se kod Grahova uštekao neprijateljski tenk. ”Ma proživjeli smo svega, svaki je dan roman za sebe, sjećanja žive i nakon 27 godina, ima trenutaka kad i danas glas zanijemi, a suze krenu same od sebe. To mogu razumjeti samo ljudi koji su sve ovo prošli, jer ovo dira u dubinu duše i srca,” svjedoči Solina.

Ranjen je u nastavku borbi kad je tenkom T-55 naišao na zaostalu protutenkovsku minu. Ušli su na rub minskog polja i ostali bez hodnog dijela. U pomoć je stigla posada tenka T-84, a prilikom postavljanja unakrsnih sajli između dva tenka Solina je ranjen zajedno s vozačem Đipalom. ”Grunulo je nešto, samo sam vidio mrak i dalje se ničeg ne sjećam. Ranjen sam u trbušni dio, oko i uho, do neba sam zahvalan liječnicima jer su mi spasili jedno oko,” prisjeća se trenutaka ranjavanja. Kaže kako je bio crn kao opanak, a saniteskim vozilom po njega je došao njegov krizmani kum Ivica Mudri. Nije ga prepoznao, samo se sjeća kako ga je kum držao za ruku i hrabrio. No, bilo mu je puno teže što za ulazak njegovih prijatelja u Knin nije mogao biti zajedno s njima. ”Iz bolnice u Zagrebu mogao sam samo slušati jer zbog rana na očima nisam vidio ništa. Čujem tiskovnu, Knin je slobodan, suze su jednostavno tekle u potocima, radost zbog pobjede i težina što nisam sa svojim tenkistima.” Posebno naglašava moral i vjeru kod svih pripadnika koje je sretao na Dinari. ”Prijatelji iz Četvrte su čudo, samo naprijed i naprijed, zadivili su me, to se nikad ne zaboravlja. Pa onda moj prijatelj iz Puma, Vladimir Miljenović Bronx koji je trebao biti pričuva u Sabunikama, no on ondje nije mogao izdržati dok smo mi na Dinari i evo ga jednog jutra kod nas, a imao je tek 18 godina,” prisjeća se Solina koji danas mir pokušava pronaći na imanju gdje ima vinograd. Najviše ga opuštaju ovčice i janjci, a iznad svega njegov pokretač života unučica Nina. ”Ovo je moja terapija, a nema dana da se ne čujem sa svojim prijateljima iz Puma,” zaključuje Solina.

Izvori za fotografije:  Udruga veterana 7. gardijske brigade Puma

Čelni zapovjednici i postrojbe u operaciji

– Zborno područje Split, zapovjednik general-bojnik Ante Gotovina

– 7. gardijska brigada HV-a

– 126. domobranska pukovnija iz Sinja

– ostale hrvatske snage

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. lipanj 2022 17:20