”Za sve radnje i aktivnosti u zaštićenom području potrebno je ishoditi dopuštenje koje sadrži uvjete zaštite prirode. Sve aktivnosti i radnje u zaštićenom krajobrazu ‘Sutina’ odvijaju se na vlastitu odgovornost”.

Tako glasi jasno istaknuta obavijest na samom ulazu u kanjon Sutine nedaleko od Neorića u općini Muć gdje je prije 22 godine Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima “More i krš” formirala područje od državnog interesa, površine 463 hektara, s neobičnim rasporedom biljnog pokrova kao tipičnog primjera botaničke inverzije o kojem “skrbi” ta županijska institucija.

U prvom redu radi se o gustoj bukovoj šumi koja raste na petstotinjak metara nadmorske visine i što je poseban fenomen, a njezini balvani glavni su prijepor između Javne ustanove i stanovnika toga kraja koji umjesto u vlastitoj šumi, drva za ogrjev traže u okolnim mjestima i te aktivnosti skupo plaćaju.

- Da skupo..., plaćamo drva po zlato. Imam sina koji je osoba s invaliditetom, a i ja sam teško bolestan. Borim se s karcinomom već pet godina i je li žalosno da pokraj svojih sedamnaest hektara pašnjaka i šume, drva moram kupovati ljudi iz susjednih sela - dočekao nas je 72-godišnji Ante Stričević, pokazujući svoje drvno bogatstvo u koji ako se čovjek drži slova zakona, ne smije ni zaći, a kamoli ga sjeći.

Kako će crvi bez crvotočine?

- Imate po šumi brojnih osušenih stabala, pa barem da nam to daju..., ma kakvi. Ona tobože služe za prehranu ptica u čijim osušenim dupljama traže “nezaštićene” crviće. Umjesto toga šalju vam kaznene prijave. Evo prije nekog vremena i mene je jedna takva dočekala.

Tek što sam ušao u šumu, eto policije i rendžera. I što sad, kome se žaliti. Nego ostavi sve pa nek’ vrag nosi. Ono što se ovdje provodi, to je tiranija, neki novi vid nacionalizacije na starim temeljima. Ma dobro, zaštićena je bukva, nekakvi daždevnjak i što li sve ne, ali neka mi barem dopuste da pilam hrastove! Ma jok...

Tobože na njima se gnijezde ptice i ateriraju neki važni leptiri. OK, ako moraju oni živjeti, bogami moram i ja. Da te barem hoće obeštetiti, pa dobaciti koji metar drva. Ne mora to biti ni bukovina ni hrastovina, može i lička cerovina. Nismo mi izbirljivi. Ali ovako ne ide. Nama ne daju, oni tobože ni smiju, a šuma propada. ‘Ko je tu lud - pita se Stričević.

Njegovo mišljenje dijeli i Tomislav Mijić. I četiri hektara njegove, privatne šume sustavno propada. Obraćao se u nekoliko navrata svim relevantnim institucijama tražeći odgovore u prvom redu na pitanje oko upravljanja privatnim vlasništvom u zaštićenom krajobrazu.

Gotovo cijelo stoljeće njegova obitelj raspolaže s nekoliko parcela na istoimenom području. Raspolagalo se, kaže, racionalno što pokazuje i sadašnje stanje jer da se nije tako gospodarilo, zasigurno to područje nikada ni ne bi bilo pod monitoringom “Mora i krša”.

- Sječa se uvijek obavljala isključivo radi osobnih egzistencijalnih potreba što je bio slučaj sve dok oni nisu zasjeli na naše nekretnine. Sada proizlazi da parcele koje su u katastru nazivane šumom više nisu pod mojom ingerencijom, jer s njima ne mogu upravljati, a one su jedine u pravilu pokrivene kvalitetnom ogrjevnom građom.

Obraćao sam se na više adresa od Ministarstva poljoprivrede do raznih županijskih ureda, ali svi odgovornost prebacuju na “More i krš”. Tom prilikom su mi objašnjene istovjetne situacije koje se rješavaju u drugim zaštićenim područjima gdje se osobama dozvoljava ograničena sječa ili dobivaju obeštećenje u drvnoj masi.

Ako se udobrovolje i daju vam da nešto posiječete, onda traže stopostotno vlasništvo nad parcelom, što malo tko od nas ima. Imate još jedan apsurd, a to je da vam dozvoljavaju pilati bukvu na nekretnini u katastru označenoj kao pašnjak dok to isto stablo na šumskom zemljištu ne smijete ni pogledati.

A jedno i drugo se nalaze u zaštićenom području - čudi se Mijić zakonskim regulama koje malo tko da razumije, a boji se, kaže, da ni oni koji upravljaju šumama baš i ne “kontaju” aktualnu zakonsku regulativu.

Njegova osobna godišnja potreba za ogrjevom je oko desetak kubnih metara. Međutim, umjesto metrica pred kućom i cjepanica u pećima, nad njihovim glavama zuju dronovi, a sa stabala poput kobaca, cijelo to područje nadziru kamere.

- Ne može ni mušica proći - veli Ivica Bazina koji se također u nekoliko navrata obraćao mjerodavnim tijelima da mu se dopusti barem “sanitarna” sječa oboljelih ili osušenih stabala, ali bez uspjeha.

Zakon o šumama nalaže da se parcela na kojoj se namjerava sječa u katastru treba voditi kao šumsko zemljište, tek tada vlasnik može podnijeti zahtjev za doznaku stabala koje namjerava oboriti, a ako teren ima više suvlasnika, potrebno je ishoditi i njihove suglasnosti, a potom se protokolirani zahtjev prosljeđuje licenciranim izvođačima da obave doznaku stabala koji se mogu koristiti.

Tako stoji u zakonu, dok se u propisu o zaštiti prirode ustanove “More i krš” također navodi da ta institucija ne izdaje dopuštenja za zahvate u zaštićenim područjima pa tako ni dopuštenja za korištenje drvne mase već isključivo samo nadzire poštivanje uvjeta zaštite prirode.

Također, županijska ustanova u svojim dokumentima tvrdi da nikada nije branila raspolaganje privatnim vlasništvom tako da ne može biti ni govora o obeštećivanju, a kazne koje su sudbena tijela odredila prekršiteljima samo govore o pravilnom postupanju čuvarske službe.

- Da ti pamet stane. Ne zna desnica što radi ljevica. Jedni ti daju, drugi te kažnjavaju. Tako su mi prije mjesec dana odgovorili na moja pitanja vezano za sječu. U prvom redu, nitko od nas nema stopostotno vlasništvo nad parcelama.

Međutim, imam objekt koji se nalazi na međi sinjske i mućke općine i dijelom je zaštićenog krajobraza. Iako su ga gradili moj djed i otac, na njemu ne mogu obavljati nikakve zahvate. Pogledajte samo gdje su stavili kameru, točno do oronule kuće. Što vam to govori..., prste dalje.

To što ja s mirovinom od tri i pol tisuće kuna moram svake godine za mene i djecu izdvojiti pet puta više novca za ogrjev dok moja drva propadaju zbog nekakvih guštera i ptica, nitko vas ne pita. Oni navodno skrbe o mojoj imovini, ma da vam pamet stane - čudi se Bazina šumskim nelogičnostima koje ne samo njemu, nego i ostalim brojnim Sutinjanima, zadaju velike glavobolje.

Nekada se živjelo u šumi

Problema je tim više ako se katastarska čestica ne vodi kao šuma, jer su u tom slučaju vlasnici, a ne Javna ustanova, dužni održavati kulturu koja piše u katastru, te je privesti navedenoj svrsi.

- Stoga i kosim ovu svoju njivu - dodaje Ante Mijić koji osim šumskih površina gospodari i pašnjacima.

- Više to radim za svoj gušt. Uredio sam i našu staru kuću u autohtonom stilu koja se također nalazi u zaštićenom prostoru. U današnjim šumama se živjelo do prije pedesetak godina. Cijelo ovo područje bilo je puno ovaca i malo koja površina da se nije obrađivala.

Istina, bukova šuma u Sutini izuzetna je rijetkost možda je i jedina takva u Hrvatskoj na toj nadmorskoj visini. Istina je i to na lokalitetu Potoka imamo i značajan broj pjegavih davždenjaka, ali što je s ljudima, pa valjda smo vrjedniji od stabala i guštera - zabrinuto će Mijić.