StoryEditor
ZagoraPovratak pradidovini

Splićanka Elena sa suprugom Josipom skrasila se u Zabiokovlju: Našoj dici nisu napeti bomboni, njima su slastice jagode i trišnje

9. lipnja 2020. - 12:55
Slavonac Josip i Dalmatinka Elena, sa sinom Neom i kćerkom Anastom Braco Ćosić

Čudni su životni putovi, čudne su sudbine ljudi, ali stara je narodna da su sretne one obitelji kada su supružnici vrlo sličnih pogleda na život.

Ili bolje rečeno kada su na istim "frekvencijama". Imotska krajina kao jedna od lijepih i za život ugodnih dijelova Dalmatinske zagore može upravo takvim obiteljima ponuditi mnogo. Ali prvenstveno uz rad, trud i samoodricanje, jer što će ti lijep život ako ga sam ne osmisliš i ne realiziraš.

Upravo takva mlada obitelj tema je naše priče. Njihov primjer može poslužiti kao divan put onima koji se kreću prema zajedničkom životu i njegovim izazovima zvanima radna mjesta, stanovi i krediti.

Junaci naše priče su Elena Maričić, 27-godišnja Splićanka s genima iz Zabiokovlja po djedu kojega i ne pamti. Arhitektonska je tehničarka, ali i sportašica. Njezin odabranik je Josip Maričić (33), "pravi" Slavonac iz okolice Slavonskog Broda, elektičar po struci, ali i vrlo dobar građevinski meštar.

Sudbina ih je spojila na Braču. Ona je bila na odmoru, a on je radio kao građevinar-sezonac na turističkom objektu. Ljubav je planula, našle su se srodne duše. Elena je dijete s gradskog asfalta, ali u duši pustolov s istančanom ljubavlju prema kamenjaru, konjima, škrtim brdskim docima, prema hrani koju joj daje zemlja.

Josip voli raditi i graditi, ali kao Slavonac i saditi i brinuti se o zemlji. Vjenčali su se i otputovali u Slavoniju. Nakon godinu dana su se vratili u Dalmaciju, pa su pet godina živjeli u Radošiću. Iznajmili su kuću s okućnicom, pokušali tu ostati, ali nije išlo.

Dobili su dvoje prekrasne djece, Nea i Anastu. Trebalo je tada stvoriti krov nad glavom za proširenu obitelj, pri čemu Split nije dolazio u obzir, jer se od betona ne može živjeti.

Tada su u Eleni proradili geni kameni. Pitala je oca što je ostalo od djedovine tamo u selu Rake kod Zagvozda.

- Neke stare razrušene kamene kuće, ima i nešto zemlje, ali to je sve u korovu i drači. Nitko tamo desetljećima bio nije - kazao joj je otac.

Pogled prema Josipu i sve je bilo riješeno u pet minuta. Četveročlana obitelj je prije 14 mjeseci došla u Rake. Od ušteđevine su kupili dva prekrasna konja, kobilu poznate američke pasmine point horse i mješanca s dijelom krvi te pasmine.

Dobili su vrhunski pogled na Biokovu, ali i korovom obrasle doce, pregršt kamena i - ništa više. U sebi su imali samo nadu da će im njihovo sutra biti ljepše, jer su, eto, došli na svoje. Kreditima nisu opterećeni, nikome ništa ne duguju, krenut će od početka.
Maričiće smo posjetili ovih dana, punih četrnaest mjeseci od njihova dolaska u pitoreskne, ali i raseljene Rake koje ipak po onome što smo vidjeli naginju vraćanju života. Josip i Elena daju im zamaha.

Obiteljska kuća je niknula. Ima tu još dosta posla, ali glavno da je krenulo. Oko kuće je vrt pun povrća i voća. Već je dio došao na rod, ali ono glavno upravo se očekuje. Neo i sestra mu Anasta uživaju u igri. On se penje po stablima, a ona se igra s tibetanskim mastifom, velikim psom.

image
'Niti jedan grad ne može nam zamijeniti život na selu', poručuju
Braco Ćosić

Elena radi oko vrta, a Josip mjeri oko stepenica za ulaz u novi dom. Na naše pitanje kako im je u novom domu, Elena otvorena i nasmijana započne priču.

- Ka dite san u Splitu sanjarila da ću živit na selu i da ću imati konje. Još se sićan nekoga biloga konja kad su me roditelji vodili u Rake. U mene van je ovako - dva tjedna živit u gradu, a onda pobić malo u prirodu, bez buke i strke. A moja dica su ovde prihvatila svu blagodat prirode. Glavno je da nisu u kući. Ovde nema ni auta ni gužve, samo priroda, stabla, a tamo malo dalje doci i velika ledina di su nan konji. Po cili dan su u igri - kaže naša sugovornica.

Njezin suprug smatra da život na selu znači da se od njega može izvući sve ono za bolje sutra.

- Znači, svi resursi od kamena do škrte zemlje, od ovoga vrta do one trešnje i jabuke, ako im se daješ, one ti to vraćaju. U vrtu je sve što nam treba. Imam povremene prihode kada idem negdje raditi, ali ono najvažnije je da nemamo kredite, nikome dužni nismo. Bitno nam je da je obitelj na okupu.

Imamo dva konja, a budući da smo i Elena i ja avanturistički nastrojeni, imamo i neke ideje kako ih komercijalizirati u turističke svrhe. Sve ovisi o našem radu, o našim odlukama, a, hvala Bogu, imamo sto i jednu ideju. Ne uzdamo se u državu niti čekamo njezinu pomoć, ne vise nam ovrhe nad glavom. Imamo jesti i piti, imamo za platiti režije, i to je za sada to. Hoćete li vjerovati da naša djeca nisu naviknuta, a niti im nedostaju bomboni ili neke slastice. Ako neki prijatelj nešto donese, pitaju je li to zdrava čokolada. Ali zato Neo i Anasta pojedu sve jagode iz vrta, sve trešnje i višnje sa stabala - ističe Josip.

Njegova supruga svjesna je da će djeca rasti i tražiti sve ono kao i njihovi vršnjaci

- Otac mi veli "Ćeri moja, tebi je sve ravno, ali sutra će doć škola, dici će tribat računala, potribe će bit veće". A ja mu kažem: Kada dođu onda ćemo ih rješavati. Sada neka uživaju, a ja ću i moj Josip polako. Prvo ćemo kuću sredit, malo po malo - veli Elena.

Odvedoše nas Josip i Elena potom do obližnje livade na kojoj su dva razigrana konja. Za tili čas mala Anesta bila je na leđima jednog od njih, a nedugo zatim je tražila puževe. Neo je po običaju već bio po obližnjim stablima.

Eleni osmijeh nije silazio s lica, baš kao i Josipu. Predivna mlada obitelj na zabiokovskom kamenjaru, tamo gdje plodne zemlje ima, ali se i mjeri u metrima,započela je život. Lagan neće biti, ali sigurno će biti zdrav i bogate duše. Sretno Maričići!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

20. rujan 2020 07:00