StoryEditor
Zagorapogled u prošlost

‘Slobodna‘ iz 1950-e: priče o ljudima koji su dali sebe u izgradnju porušene zemlje i u stvaranje društva za koje su vjerovali da će biti pravednije

5. listopada 2020. - 10:26
Božidar Vukičević/Cropix

Evo nas polako u kraju s listanjem "Slobodne" iz davne 1950. godine. A ovo današnje štivo isprva nije ni bilo u planu, do njega su me doveli sami čitatelji.

Naime, nekoliko me poznatih, ali i nepoznatih, zamolilo da im pošaljem presnimke stranica s tekstovima koje sam prepričavao jer su u njima prepoznali svoje pretke, najčešće bake i djedove. I baš zbog njih evo današnji nastavak posvećujem svim tim divnim ljudima koji su dali sve svoje vrijeme i svoju ljubav u izgradnju društva koje je trebalo biti na dobrobit svih građana. Jesu li bili naivni, glupi?

Gledano današnjim očima, 70 godina poslije, u (ne)doba kada su zajednica i javni interes ništa, a privatni, sebični kutak sve, zasigurno bismo rekli – jest, bili su naivni. Pa i u to vrijeme dok su davali svoje sve, već je bilo onih koji su lovili u, rekli bismo danas, mutnom, iako je u to vrijeme sve bilo jasno, gotovo crno-bijelo.

Svejedno, naivni ili ne, činjenica je da su to vremena kada je jedan nepismeni, siromašan, ratom ranjen narod u potpuno porušenoj zemlji, u međunarodnoj izolaciji, gigantskim koracima hvatao priključak razvijenim narodima i državama Europe, ne pitajući za cijenu. Zato im kapa dolje... Evo njihovih priča.

Matin put do Brazila i natrag

Krećemo od otoka, od Korčule. Novina donosi priču Mate Franulovića, koji se daleke 1925. godine uputio preko mora, u potrazi za boljim životom. Nije u to vrijeme bila laka odluka... "pogledavajući krišom na ženu i dvoje nejake djece, što se stislo uza nju, Mate je, dok se brod s iseljenicima sve više udaljavao od rodne grude, bojažljivo u sebi predočavao život u stranom svijetu".

A na odlazak u svijet natjerala je Matu filoksera, bolest koja je poharala njegovu lozu, ali i nepravda na otoku. Evo što kaže "Slobodna": "Da bude jad veći, B.B., jedan od veleposjednika koga je prividno pogodila agrarna reforma, a pomoću potplaćenih sudaca stekao je opet pravo na zemlju, koja je bila agrarom dodijeljena Franuloviću."

I tako se Mate sa suprugom i dvoje djece uputio ravno u Brazil, gdje je radio na jednoj farmi, dnevno i po petnaest sati. Bio je to rad nedostojan čovjeka, pa se junak naše priče odlučio na povratak svojoj Korčuli. Ali ni to nije išlo lako, živjeli su poput stoke u nekoj kolibi u kojoj su bili strpani radnici s farme, pod oružanom stražom gazdinih ljudi, bijeg je mogao završiti tragično. Ipak su iskoristili jednu prigodu i iskrali se neopaženi. Krenuli su kući...

I sada slijedi sretan završetak: "Mate je danas koristan radnik u našem socijalističkom organizmu. Radi kao skladištar u Direkciji luka srednjeg Jadrana, a u svojoj frontovskoj organizaciji jedan je od najmarljivijih članova."

Nabraja se sve što su frontovci napravili, od održavanja čistoće ulica, a naročito kod stare bolnice, prikupljanja starog željeza, pomaganja starijim Korčulanima u popravcima na kućama, u kupnji radioaparata, medicinskog materijala... Sate i sate je poklonio Mate svojoj zajednici, pa ide zaključak: "Eto, u sedmicu nekoliko sati žrtvuješ, a koliko se može koristi time učiniti." Tih nekoliko sati u Matinu životnom dijagramu znači – više od 1500 sati dobrovoljnog rada.

Idemo sada do Grabovca, navodi se u tekstu, najsiromašnijega narodnog odbora u Imotskom kotaru. Okuplja 27 zaselaka na desetak kilometara zračne linije podno Biokova. Iako najsiromašniji, Grabovčani su se istaknuli kao navrjedniji od svih odbora Imotskoga kotara.

U Grabovčana merđan di je koza išla

A situacija je nakon okončanja ratnog klanja bila tragična. Navodi se kako je u ratu od strane okupatora i domaćih izdajnika popaljeno 114 kuća, ali su nakon rata sve do jedna obnovljene zajedničkim radom svih mještana. Zatim se krenulo u gradnju velike zajedničke čatrnje jer je pitka voda bila vjekovni problem zabiokovlja, pa tako i Grabovca. Prionuli su Grabovčani motici i lopati i poklonili sebi i svom mjestu 7000 radnih dana i izgradili 570 metara dug vodovod od izvora žive vode na brdu Orjača do predjela Vlake, između zaseoka Mustapići i Dundići.

image
Nova sedmoljetka u Lovreću. Niknula je za tren...

Zatim su sagrađeni putevi do baš svakog od spomenutih 27 zaseoka, i tu su mještani poklonili 10 tisuća radnih dana.

Kako im je to sve uspjelo, pita novinar Antu Mustapića, predsjednika Mjesnog odbora Grabovac, a ovaj govori kako se u sve umiješala i čista narodna lukavština.

Govori Ante:

"Evo, 'vako: prošli' dana zaselak taj i taj uredija je svoj put i prvi auto koji je navratija u selo svratili smo do kuća tog komšiluka. Glas da je auto doša prid kuću ovog ili onog domaćina pronija se selom i ljudi se pomalo čudili. Jer, do jučer, do te kuće mogla je samo koza i druga živina. Na prvom zboru birača stanovnicima komšiluka, koji je bio na redu za uređenje puta, postavili smo pitanje: 'judi, do komšiluka toga i toga doša je auto, bi li i vi da i vama može da dođe? – Kako ne! – redovito je glasio odgovor. I zaključak o početku radova brzo je padao. A rad je počinjao redovito već sutradan... i to uz pomoć seljaka svih ostalih zaselaka... i tako u toku jedne godine svi su mogli da se pohvale: I prid moju kući doša' je auto!"

I onda se išlo dalje, na zboru je odlučeno da se izgradi nova školska zgrada jer je postojeća tijesna i nehigijenska.

Nabraja Mustapić kakve su sve rezultate postigli, od poljoprivrede, plaćanja poreza, darivanja novca za narodni zajam, do brojnih zborova, ili kako ih zove "večernjih sijela po komšilucima".

"Na njima se čitaju novine, selo ih prima 86 (!!!! – zamislite da Grabovci, jedan mali zaselak iza Biokova, prima te davne 1950. godine, četiri ljeta nakon rata, 86 primjeraka novina, 'Slobodne' i ostalih...) tumače i diskutiraju događaji u svijetu i kod kuće i provodi agitacija za izvršenje svih zadataka."

I tako, do jučer je bio samo poljski put da može proći blago i pastir, a danas može i merđan prid kuću. Ali još fascinantniji je podatak o čitanju, o 86 primjeraka novina koje su dolazile u te zaseoke, da bi se dalje, javnim čitanjem, vijesti širile. A kamoli današnji influenseri...

Zašto Stipe nije u mirovini?

Ajmo sada do solinskih cementaša. Novinar je s njima porazgovarao u povodu skorih izbora za Sabor Narodne Republike Hrvatske.

Prvi je novinaru zborio dugogodišnji radnik Ivan Gizdić, koji je gotovo cijeli radni vijek bio uz mlinove za ugljen i "svojim radom pomogao da oni budu stalno u ispravnom stanju. Zbog rada dosada je osam puta proglašen udarnikom".

"Uz borbu za ostvarenje planskih zadataka, nastojimo da damo u čast izbora i što više dobrovoljnih radnih sati. Eto, na primjer ja sada radim na popravku jednog mlina, koji je u kvaru, pa ako do prvog ovog mjeseca stigne jedan dio ovog stroja, koji se ljeva u brodogradilištu, tada obećajem da ću do 5.XI – dana izbora izvršiti sve radove na popravci i da će mlin proraditi. Nas radnike ne ometaju teškoće, kao što je pomanjkanje raznih dijelova itd. već se mi takmičimo i borimo za nove pobjede...", zaključio je Gizdić, iz čije je izjave lako prepoznati velike probleme koje je tadašnja privreda, tek propupala, imala s tehnikom, čestim kvarovima, nedostatkom rezervnih dijelova, pogotovo ako su strojevi bili iz sovjetskog bloka i zbog blokade više nije bio moguć popravak. Bilo je tada u điru ono – snađi se, druže.

Novinar navodi kako je među mehaničarima u tvornici "10. kolovoza", osim Gizdića, vrijedno spomenuti još dvojicu – Milu Ožegovića i Juru Glavinu. Ovaj prvi je osmerostruki udarnik i nosilac Ordena rada III. reda, a Glavina je naziv udarnika zaradio 11 puta.

Nastavlja novinar: "Brigade pod rukovodstvom ovih istaknutih radnika stalno premašuju normu za preko 50 posto." Škrti su u riječima, ali ipak pred novinarem Ožegović poručuje "kako se radnička klasa bori za izgradnju socijalizma u svojoj zemlji", dok se Glavina više dohvatio politike i Staljina pa poručio: "... uspjesi pobijaju sve laži i besmislice kojima se razbacuju razni Informbirovci i njihove sluge. Mi smo složni i jedinstveni, pravda i istina su na našoj strani i stoga, mi ćemo i pobijediti."

Pravda i istina? Da to danas netko javno spomene, dali bi mu uputnicu za Vrapče. No dobro, idemo dalje. Tada su ljudi voljeli i svoj posao i svoju tvrtku, koju su doživljavali doista kao svoju, pa Pavao Fišer, rukovodilac zidarske ekipe u tvornici "Partizan", kaže da svoju tvornicu "voli kao svoj rođeni dom". Kažu da je to dokazao kada je prije dva-tri dana na skladištu ugljena izbio požar, ali je Fišer s još trojicom kolega iz vatrogasne ekipe cijelu noć gasio vatru i time je spasio i skladište ugljena, ali i ostala postrojenja kojima je prijetila vatra.

"Ja ću biti među onima koji će prvi glasati, a u čast izbora borit ćemo se zajednički da izvršimo sve planske zadatke i obaveze preuzete u planskom takmičenju", zaključio je Pavao.

A sad priča Stipe Ljubića. Nevjerojatna. Dok danas u Hrvatskoj imamo na desetke tisuća ljudi koji su u mirovinu otišli u zdravim 30-im godinama, Stipe (inače šesterostruki udarnik) koji je odavno trebao u mirovinu (novinaru je valjda bilo neugodno napisati koliko barba ima godina), odbija odmor i prebacuje svakodnevno normu 30 do 40 posto.

"Ja sam mogao ići u penziju, ali hoću u radu, dajući što mogu, dočekati izvršenje Petogodišnjeg plana izgradnje naše zemlje."
E Stipe, Stipe, oni koji će doći nakon vas i uživati u onome što ste vi napravili, pljuvat će na vaš trud i smijati vam se...

'Neraščešljiva ćuba grgurave kose'

I za kraj cukar iz Lovreća. Kako je bio tada čest običaj u "Slobodnoj", uvodi su bili čista poezija u prozi. Kreće novinar u novini:

"Priv put vidjeh Lovreć četrdeset i šest, jedne nedjelje kasne jeseni, čiji kraj se gotovo neprimjetno gubio u nadolazećoj zimi. U Lovreć stigoh s članovima kazališne družine iz Šestanovca... Stajali smo časak na platformi kamiona nakon što je prestalo brujanje njegova motora, otresajući sa sebe kapljice kiše. Pogled nam je zbunjeno tumarao mjestom; još blizak dah ratnog pustošenja o kome su svjedočili jezivi detalji – ogoljeni od dima pocrnjeli zidovi, groteskno zjapeće i unakažene ruševine kuća. Sve to stvaralo je neki neugodni osjećaj, moru koja je pritiskala grudi i prekinula veselo čavrljanje, raspredeno putem. Iz seoske gostionice navrli su nam ususret seljani, bučno raspravljajući. Momci, nakrivljenih kapa ispod kojih je nemirno izbijala neraščešljiva ćuba grgurave kose, promatrali su nas izvjedljivo, pomalo i nepovjerljivo."

I sad novinar nastavlja priču sa seljanima, a glavni mu je sugovornik Mate Bošnjak, koji je tada bio veliki mačak u odboru i zadruzi, i na pitanje što s ruševinama, "načas se smrknu, ali hitro nadoveže: Ništa to, izbrisat ćemo svaki trag pustoši... Polako, kuću po kuću, oblačit ćemo u novo ruko... – smijeh, vedar i optimistički popratio je te riječi..."

I onda, četiri godine kasnije isti novinar po istom zadatku na istom mjestu – u Lovreću. I domaćin opet – Mate Bošnjak.

"Ajmo mi vidit malko naše misto... četvrta je godina, što te ni bilo ovdi, a otad mnogo, mnogo toga se prominilo", dočekuje Mate novinara.

I prvo pa – nova zgrada osnovne škole, zapravo sedmoljetke. Bošnjak prepričava kako su prije dvije godine on i Ivan Nikolić (povjerenik financija kotara) predložili da se ide u izgradnju škole.

Kaže Bošnjak da je većina bila "za", ali bilo ih je i koji su "sumnjičavo mrmljali, ali kao više za sebe, da ne će iz toga biti ništa. Di će te vi, golaći, sami nešto izgraditi... đavla, a ne sedmoljetku, pa još tako veliku... Samo ćete uzalud zemlju raskopati."

Ali, većina je zdušno prihvatila ideju i krenulo se s dobrovoljnim prilozima, pa je udovica, 65-godišnja Anđa Sekelez, sama dala 70 tisuća dinara, pa Ivan Sekelez još 50 tisuća i tako redom dok nisu došli do milijun i sto tisuća.

Sad i Ante radit hoće

"Počelo se raditi, ravnati teren, kopati, donašati na konjima pržinu, čak iz zaseoka Rupčića, skoro pet kilometara od gradilišta. Svaki dan bi više od sedamdesetak konja – a u mjestu ih ima u sve osamdeset – u dugačkoj koloni prenosili teret. Kad izbiše temelji, radost obuvati cijelo selo, a zagrija se i ono nekoliko 'nevjernih Toma'. Ante Petričević bio je također jedan od onih koji je dvojio da će ikad na tom mjestu zabrujati dječji žagor. Međutim, razuvjeri ga marljiv rad sumještana i tad prionu i on poslu. Stavio je na raspolaganje kamion za dovoz materijala, počeo raditi sam, a nagna i sina: 'Ajd, opljuni u šake i ti... ne ćeš valjda badaviti!'"

Ali onda eto ti problema. Naime, vrijedni Lovrećani htjeli su, kad je škola bila pri kraju i krov postavljen, posebno ukrasiti školu, i to tako da načine vijenac na rubu krova, ali je na to "otkačio" predstavnik građevinskog poduzeća iz Imotskog, da što će im to, pa tko će sad naći još cementa, pa to je rasipanje materijala kojeg ionako svugdje fali... E, ne ide to tako, kaže novinar: "navrli seljani pa ga skoro izlemali jadnog, iako je on dobro mislio. Šta ti o štednji... najviše se na nj razgalamio Ivan Bošnjak... dat ću i zadnjeg vola iz kuće za cimenat. Neka, dičimo se ovim – pa pokaza na školu – svi, naš obraz je to, a ti o štednji..."

Dao bi Ivan i vola, a Martin Bošnjak je dao zemlju (eee budale, rekli bi mu današnji Hrvati, tj. Hrvatine). Dakle: "Martin Bošnjak čije je zemljište tik uz školu, reko nam da ga uzmemo za park, džabe, samo ako je za školu, za dicu".

Nevjerojatno je da su Lovrećani, između dva posjeta novinara, osim sedmoljetke (duga 50 metara, a široka 12), napravili i zadružni dom, zgradu za apoteku i rodilište (rodilište u Lovreću!!!!), popravili nekoliko porušenih kuća, izgradili tri čatrnje od 110, 30 i 8 vagona, a pripremaju teren za još nekoliko. A sljedeći je cilj – struja.

I za kraj opet poezija. Primijetite kako su se promijenili i ljudi, a ne samo selo. Prije četiri godine novinara su okružili "momci, nakrivljenih kapa ispod kojih je nemirno izbijala neraščešljiva ćuba grgurave kose", a sada...

"I to će, završio je Bošnjak, ček, do zbora birača, da vidiš odlučnosti.

Vraćamo se... Lovreć sav svjetao, živ, preobražen. Gube se tragovi nakaznih ruševina. Ususret nam iz doma dotrča grupa omladinaca, živahnih, radosno užurbanih. Viču: žuri tajniče... I žuri Mate... a mi polako ostavljamo pod drugi put Lovreć, ali ovog puta novi, ljepši Lovreć...", stoji na kraju teksta potpisanog s RG.

Traktorist spasio obraz Titu


A tek ova sinjska priča. Sjećate se, u jednom od nastavaka pisali smo o traktoristu Bašćevanu, a njega je poslom odgojio traktorist Ivan Pletikosić. U ovoj priči on je spasio i obraz samog Tita, kud ćeš više u to vrijeme. Kako?

​Pa, donosi novina: "Maršal Tito da bi pomogao seljacima u radu na unaprjeđenju vinograda, poslao im je tri specijalna traktora za krčenje zemljišta." Ali, joj, dok su dva odmah stavljena u pogon i iskrčila oko 30 hektara zemljišta, treći ni makac. Poslao Tito traktor – bez pluga. Nema kukanja, dohvatio se mehaničar i traktorist Ivan Pletikosić posla.

"Već više od mjesec dana Pletikosić radi novi plug. Sav posao obavlja u svoje slobodno vrijeme, poslije podne. Često se rad protegne i do 1 - 2 sati u noći. Plug koji je izradio Ivan Pletikosić ima znatnu prednost – moći će da izore brazde 20 cm dublje no ostali plugovi." Eto, spasio Ivan Titu obraz i još napravio bolji i veći plug.

Kanalizacija u Križanićevoj


Sve se u to doba radilo uz pomoć – dobrovoljaca. Ovdje je izvještaj s gradnje kanaliIzacijskog kanala za Ulicu Jurja Križanića u Splitu.

Kanal dugačak 230 metara iskopali su frontovci III. osnovne organizacije grada Splita, a na radovima su se posebno istaknuli Andrija Viđak i Ante Ruso sa svojih po 1180 dobrovoljnih radnih sati, ali nisu puno zaostali ni Vinka Draganja, Anka Nađi, Martin Nekić, Ivan Trumbić, Ljubica Jozo, Marin Dvornik, Marija Pisac, Stipe Poljak, Bogoslav Jakaša, Božo Biuk, Mate Štetić, Vicko Vidošević, Josip Dužeić, Veljko Zauner, Šime Krstulović, Marin Kuzmić, Ivan Viđak, Petar Pisac, Anđelka Maček, Ante Bajić, Mare Proso i Jozica Viđak.

Oni su dali od 400 do tisuću dobrovoljnih sati za gradnju kanala. E, ali to nije kraj. Svi su odlučno obećali kako će do kraja godine iskopati još jedan kanalizacijski kanal, u Laginjinoj ulici, pa će umjesto planiranih 47.500 dobrovoljnih sati te 1950. godine odraditi čak 63.570 sati. To je bilo takvo vrijeme...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

20. siječanj 2021 14:07