Klišanin Branko Bralić vjerojatno je jedini još živi strojovođa sinjske Rere, uskotračne željeznice koja je prometovala između Sinja i Splita, a čija je posljednja kompozicija prije početka demontaže pruge napustila alkarski grad 30. rujna 1962. godine.
Iako je ugašena prije 60 godina, Rera je duboko urezana u kolektivno sjećanje žitelja Sinja i cetinskog kraja, ali, uvjerili smo se kroz brojne osobne kontakte i telefonske razgovore u proteklih mjesec dana, Rera je jednako tako u živom sjećanju stanovnika dicmanskog i posebno kliškog područja.
U tim kontaktima i razgovorima otkrili smo da nisu samo Sinjani zainteresirani vratiti Reru, barem u obliku jedne obnovljene parne lokomotive koju bi postavili kod zgrade nekadašnje željezničke postaje.
Tko će prvi?
Istovjetna ideja prisutna je i među kliškim kulturnim entuzijastima, čuvarima povijesne baštine, koji su dosadašnje poteze Sinjana shvatili, moguće, i kao izazov pa se možda upute u utrku tko će prvi...
Rera će opet pozdraviti Sinjane reskim zviždukom! U BiH pronađena lokomotiva iz kultne i opjevane kompozicije, ‘kolegica‘ joj je glumila i u filmu ‘Valter brani Sarajevo‘, Bulj ima planove, mogla bi donositi ozbiljan novac
Uskrsnuće dalmatinske legende: Sinjani vraćaju Reru na tračnice nakon 60 godina, lokomotiva stiže iz udarničkog rudnika, doznajemo detalje velikog projekta
Ne vozi zadnjih 60 godina, ali mnogi Sinjani i Splićani još pamte feratu koja je povezivala dva grada: ‘Toliko je sporo lizla da je jednom čuveni Baćo došao brže od nje‘
Posebno što svi skupa naglašavaju kako bi vraćanje Rere u bilo kojem obliku - najpoželjniji bi bio da se postavi (po) barem nekoliko kilometara tračnica na kojima bi parnjača vukla vagone s putnicima - bio izvanredno vrijedan segment turističke ponude zasnovane na kulturno-povijesnoj baštini kako Sinja, tako i Klisa.
Kako o Reri nije nikada dosta priča, naročito ako su uistinu autentične, nakon saznanja da u Splitu stanuje Branko Bralić kao vjerojatno posljednji živi strojovođa na nekadašnjoj uskotračnoj željeznici Sinj - Split - Sinj, poželjeli smo s njim razgovarati.
Kada nam je rečeno da Branko Bralić ima 88 godina, na dogovoreni susret krenuli smo s ozbiljnom rezervom pitajući se koliko je vitalan. Pokazalo se da je naša dvojba bila bez pokrića.
Gospodin Bralić dočekao nas je ispred zgrade u kojoj se nalazi njegov stan u Mosećkoj ulici u Splitu i na prvu se vidjelo da je krajnje vitalan fizički i mentalno. U istom izdanju je i njegova bolja polovica, šest godina mlađa supruga Davorka. Dok smo, idući mu u susret, stavljali medicinsku masku na lice, gospodin Bralić je najprije izustio upit jesmo li cijepljeni. U nastavku je krenula njegova priča...
- Ne mogu tvrditi da sam ja jedini među živim strojovođama koji su vozili parnu lokomotivu na relaciji Split - Sinj - Split. Za druge kolege ne znam jer s njima nisam održavao kontakte pošto su nam se poslovi i općenito životni putevi razišli. Poznato mi je da su mnogi već davno umrli, a ja bih mogao biti jedini jer sam te 1960. godine bio najmlađi među strojovođama - počinje Branko Bralić svoju životnu priču.
Kolege Božić i Grozdanić
- Ja sam rođen 11. srpnja 1934. godine. Bio sam srednji od sedmero djece u mojih pokojnih roditelja Ivana i Ane. Živjeli smo u Kosi, a kuća nam je bila neposredno uz željezničku prugu, moglo bi se reći da nam je prolazila ispod prozora. Otac je radio u cementari, a majka je, uz sve poslove oko djece i u kući, bila i mljekarica. Imali smo krave i ovce pa je nosila mlijeko "na poštu". Zbog činjenice da nam je Rera prolazila uz kuću i svako jutro nas budila, kod mene se razvila želja da jednoga dana ja vozim lokomotivu. Vrijeme je te moje dječje snove učinilo stvarnima - kazuje naš sugovornik i nastavlja:
"Pučku školu završio sam u Klisu, a onda sam nastavio školovanje u Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Malu maturu položio sam 1947. godine. Poslije male mature upisao sam se u Školu učenika u privredi za željezničare u Srpskim Moravicama kod Vrbovskog."
- Čim sam završio srednju školu, vratio sam se u Split i dobio posao na željeznici, u ložionici, gdje sam odradio pripravnički staž i stekao praksu na parnim lokomotivama. Slijedi vojni rok od preduge tri godine. Nakon odsluženja vojske vraćam se na stari posao u ložionicu, ali radim i na popravcima lokomotiva, njihovu servisiranju.
Srce me je vuklo na Reru. Šefovi su mi udovoljili, ali sam najprije morao raditi kao ložač. Istovremeno su mi omogućili doškolovanje, pohađanje škole za strojovođu parne lokomotive u Kastavu kod Rijeke u trajanju od godinu dana. Čim sam položio za strojovođu, dobio sam radni raspored na Reru.
S kolegama Antom Božićem iz Splita i Antom Grozdanićem podrijetlom iz Skradina bio sam zadužen za parnu lokomotivu oznake 83 - 078. Svakoga dana jedan od nas je vozio, a druga dvojica bila su slobodna. Vozili smo, dakle, svako treći dan. Na Reri sam bio sve do njezina ukidanja u rujnu 1962. godine.
Zavođenje Davorke
- Osim naše, bile su još tri lokomotive tipa 83, a uz njih je bila i jedna parna lokomotiva tipa 176, za koju ne znam tko joj je bio proizvođač. Moram se pohvaliti da sam u Reri upoznao i moju Davorku, s kojom sam se oženio 1958. godine, čim sam završio za strojovođu.
- Hoću li ja kazati kako si me upoznao? Ja sam bila u Splitu i poslijepodne sam se Rerom vraćala kući u Klis. Vagon je bio prazan, bilo je posve malo putnika. Dok sam tako usamljena sjedila, u jednom je trenutku do mene došao meni do tada nepoznati mladić. Bio je u radnoj odjeći, sav uprljan.
Čim je sjeo pored mene, počeo se tiskati. Ja mu kažem bježi od mene, makni se, a on me samo gledao i smijao se. Onda se ja maknem, odem dalje od njega, ali on ne popušta. Čim je opet došao do mene, ponovno se počeo gurati i tiskati se uz mene još više.
Bio je uporan pa je slomio moj otpor. Dogovorili smo se naći, počeli smo se sastajati, postali smo momak i cura, a onda smo se i vjenčali i, evo, Bogu hvala, od tada do danas živimo u ljubavi i slozi - ispričala je Brankova supruga Davorka, također Klišanka, iz roda Uvodića.
Branko Bralić cijeli je radni vijek proveo na željeznici. Osim Rere, vozio je parnu lokomotivu normalnog kolosijeka na relaciji Split - Knin. Bila je to parnjača tipa 32. Nešto prije nego je prestala prometovati Rera, hrvatskim željezničarima iz SAD-a su stigle dizelske lokomotive tipa 661.
Odlazak u Knin
- Kako nisam znao voziti dizelku, iz Splita su me uputili na kurs u Knin. Ja sam s Davorkom u Solinu živio kao podstanar, a već smo imali i prvo dijete, sina. Stoga sam objeručke prihvatio ponudu da ćemo, ako se preselimo u Knin, dobiti stan. Preselili smo, ja sam završio polugodišnji kurs, a poslije toga sam kao strojovođa dizelke vozio svuda po prugama bivše države. Najviše prema Zagrebu, Vinkovcima, Beogradu, Brežicama, Zadru, Šibeniku...
Dok se gradila pruga Knin - Zadar, bio sam strojovođa vlaka kojim se gradilište opskrbljivalo svim potrebnim materijalima. U Kninu sam ostao do 1974. godine, a u Split smo se vratili brojniji jer smo u to vrijeme dobili i kćer.
Kao vlakovođa radio sam do 1984. - 1985. godine, ukupno efektivno više od 25 godina. Kako sam u međuvremenu završio za strojarskog tehničara, posljednih pet-šest godina radnog staža proveo sam na službi u Solinu. Prvog dana siječnja 1990. godine otišao sam u mirovinu - ispričao nam je strojovođa Rere Branko Bralić.