Da nešto odmah razjasnimo: Ogulin nije u Lici. A nije ni u Gorskom kotaru. Niti na Kordunu. Ogulin je naprosto u Ogulinu. I točka.
A Mario Stipetić rođeni je Ogulinac. Drvosječa. Koji danas jede blitvu, pije bogdanušu i igra na kukalo s Talijanima oko Palagruže.
Dočekao nas je u pregači i otvorio nam vrata svoje kuće. Tako se to radi u Ogulinu. Kad netko naiđe, kao da ti je rođeni naišao. Pa se sjedne, natoči i nareže. A vrata se ne zatvaraju. Nikad i nikome.
– Ja vjerujem u ljude, vjerujem u njihovo poštenje i u dobrotu – govori Mario.
Vjeruje i novinarima. Da nećemo iskriviti njegove riječi. Da nećemo tragati za senzacijom. Da će naslov odgovarati onome što piše u tekstu. A mi ga gledamo i ne vjerujemo. S takvima se sve rjeđe susrećemo.
Stroge kontrole
Ima tome t...