Selo se zove Poljica i nalazi se pokraj Vrgorca. Mještani nerado koriste službeni naziv Poljica kozička, a “uvrijedit” će se ako lingvistički laik selo nazove Kozičkim Poljicima.
Svega dvadesetak ljudi stalno živi tu, ali vikendima se broj utrostruči, pa motike i mašklini odzvanjaju selom. Putnika namjernika prometni znakovi upućuju na mogućnost susreta s govedima, divljim svinjama i jelenima, no vidjeli smo tek poskoka. Najbrži i najlakši put do Poljica je preko Zagvozda i Slivna, no Drago Šapit bira put kojim se rjeđe ide.
- Živim u Makarskoj, a zbog sentimenta i uspomena najčešće vozim uskom starom cestom od Kozice preko planine. Dolazeći u selo kao da se vraćam u djetinjstvo kad sam brao prve šumske jagode i tražio ptičja gnijezda. Sjećam se da smo kao djeca hvatali poskoke u boce, a glavni u razredu bio je onaj s najvećim poskokom.
Preselio sam se iz Poljica u Makarsku kad sam krenuo u osmi razred. U gradu sam i ostao, oženio se i radio kao učitelj u Osnovnoj školi “Stjepan Ivičević”. Mislim da su moje dvije najveće životne uloge bile biti roditelj i učitelj. Imam dva sina, obojica žive u Zagrebu, Marin je arhitekt, a Marko je sportski komentator HRT-a.
Svaki slobodan trenutak provodim na selu, a lov i planinarenje su mi dva omiljena hobija. Često viđam parkirane automobile uz seosku cestu i ljude kako kupe puževe, no to rade nemilosrdno. Skupe i male i velike pa na nekim lokacijama više nema puževa - kaže Drago.
Mnogo parkiranih automobila uz cestu ovaj put je značilo nešto sasvim drugo - sezonu okopavanja krumpira. Antunovići su došli iz 47 kilometara udaljene Makarske.
- Većina nas koji smo rodon iz Kozice, ima zemlju u Poljicima jer su nam tu prije bile staje. Kunpire smo posadili tek prije dvadesetak dana, a vadit ćemo ih oko Velike Gospe.
Ne može se u svaka doba ni kopat jer rose ovde ima skoro do 10 sati. Zato kopamo usrid dana kad je najveća vrućina - govori nam Ivo Antunović. Ne razmišlja o isplativosti ovoga posla jer, kako kaže, znaju i sami da troškovi goriva i uložen trud nadilaze urod, ali znojem natopljena majica i poljička zemlja daju najslađe krumpire.
Šetajući selom naišli smo na zaseok Alerići gdje nas je tabla upozorila da je “Nepozvanim osobama ulaz zabranjen!”, stoga smo produžili nekoliko kilometara dalje, do zaseoka Vekići. Tu živi Ivan Grljušić, pjesnik, romanopisac, slikar i književni kritičar, no nadasve čovjek kojem možete doći i nepozvani.
- U Vekićima nas živi svega petero. Stariji umiru, a mlađi odlaze. Ljudi iz Poljica su iseljavali etapno; prije Prvog svjetskog rata išlo se u Slavoniju, početkom šezdesetih na Pelješac i Korčulu, zatim u Njemačku ili primorje, a u najnovije vrime u Irsku.
Moj otac je također živio u inozemstvu, imao je svoju brijačnicu u Buenos Airesu u Argentini. Vratio se brodom “Partizanka” 1948. godine, a svrha tog broda je bila prijevoz jugoslavenskih iseljenika iz Južne Amerike i Australije.
Najveći dio života proveo sam u Poljicima, a problem je što nikad nisam vozio niti imam automobil. Prije mi nije ni trebalo jer su bile tri trgovine u selu, no već odavno nema nijedne. Najbliži doktor je također u Vrgorcu.
Pamtim kad sam 17 kilometara do Vrgorca prevaljivao pješke, i toliko nazad od škole do kuće. Sjećam se i velikih proljetnih snjegova, od kojih je najveći bio 1956. kad je napadalo oko 1,4 metara snijega. Tad su mi bile tri godine, a nanos je bio toliko jak da nam se urušio kat kuće.
Zime više nisu tako oštre kao prije, a i ja sam mekši otkad imam problema sa srcem. Klonim se napora i vrućine, a sve manje i pišem. Zahvaljujući internetu pratim sva zbivanja pa mi je isto bio ovdje ili u Americi - šali se lvan kojemu su mačke najčešće društvo.
Vraćajući se zavojitim, “sentimentalnim” putem prema Makarskoj, uživamo u pogledu sa 700 metara nadmorske visine. Sraz kamena, raznobojnog cvijeća i zelenila odmara oči, a uska cesta bez zaštitne ograde ne predstavlja opasnost jer nam nitko i ne dolazi u susret. Poljica su nas darovala emocijom kojoj ćemo se rado vraćati ovim istim putem uspomena.
