StoryEditor
Zagorakomentar

Paralelno s potragom za hranom krenula je i strelovita migracija, ali sada u obrnutom smjeru. Da nije Zagore, Dalmacija bi bila gladna...

16. travnja 2020. - 09:00
Božidar Vukičević/Ilustracija/HANZA MEDIA

Quod nocet, saepe docet, ili, u prijevodu s latinskoga, “što škodi, često poučava”. Iz te stare latinske izreke, u vremenu pojave i širenja COVID-19, zarazne virusne bolesti koja se u kratko vrijeme nesmiljeno razmiljela po cijeloj ovoj zemaljskoj baloti, možda bismo trebali izvući nekakvu pouku, naučiti nešto novo ili pak podsjetiti se na zaboravljeno.

Sve ove godine, poglavito u Dalmaciji, sustavno se zapostavljala poljoprivreda, a protagonisti takvih “ideja” tamošnje težake zabavljali su izlizanim mantrama slobodnog tržišta, koje su ubrzo nakon ovih neplanskih poremećaja – pale u vodu.

Sada ih javno pozivaju da ponovno zasuču rukave i vrate se majčici zemlji. Obiteljska gospodarstva i domaći proizvodi odjednom su ponovno na cijeni. On koji su se do jučer zgražali pri pogledu na perad, goveda ili, ne daj Bože, svinje, sada obijaju vrata po zabiokovskim i zamosorskim selima tražeći pileće meso, jaja, sir ili pancetu, a sezonske povrtlarske kulture su postale vrjednije od zlata. Paralelno s potragom za hranom krenula je i strelovita migracija, ali sada u obrnutom smjeru grad – selo.

Dalmatinska zagora ponovno je postala tražena destinacija, ali ne za odmor, nego za rad. Tamošnji poljoprivrednici, pa i stočari, trljaju ruke jer napokon od svojih proizvoda mogu živjeti. Sada, kažu, nitko više ne pita za cijenu, samo je važno ima li što ponuditi ili ne. Ono što su prije prodavali tijekom cijele godine sada su to učinili u nekoliko mjeseci. Međutim, pobrinuli su se da hrane ima dovoljno jer izolacija i eskalacija panike pokazuju važnost vlastitih robnih rezervi.

Ono čega su se prvotno bojali svakako je bila nemogućnost da dođu do propusnica, što je poslije regulirano odlukom Stožera civilne zaštite. O važnosti rada tržnica govori i činjenica da bi ono što ne prodaju na kućnom pragu zasigurno prodali na banku u obližnjim gradovima.

Stoga tamošnja obiteljska poljoprivredna gospodarstva proživljavaju svojevrsnu renesansu. Hrana se proizvodi i plasira kao nikada do sada. Jedini problem su im malene i usitnjene poljoprivredne površine, što bi se moglo riješiti komasacijom ili okrupnjavanjem posjeda i katastarskih čestica poljoprivrednog zemljišta, uređenje putne i kanalske mreže, te sređivanje vlasničkih i drugih pravnih odnosa na zemljištu, radi njegova ekonomičnijeg iskorištavanja te stvaranja povoljnijih uvjeta za razvoj poljoprivredne proizvodnje.

Nažalost, propisane mjere nisu pronašle put do tamošnjih poljoprivrednika jer, ako ćemo pravo, nije bilo ni nekog interesa.

Više od poljoprivrednika interes su pokazali stočari. Povećavaju se matični fondovi ovaca, koza i goveda. Uz jaja, mlijeko i sir su najtraženiji proizvodi. Međutim, prazna politička obećanja i ona općepoznata o nužnosti očuvanja života na opustjelim krškim područjima, izrečena na pustim sastancima i konferencijama, nisu baš impresionirala tamošnje stočare. 

Oni žele i očekuju brzu promjenu i reformu, a ne stagnaciju i propast. Traže zakup šumskog zemljišta na deset i više godina u svrhu pašarenja kojim upravljaju Hrvatske šume. Ali nikako do sretnog završetka. U tih deset godina u Hrvatskoj se promijenilo isto toliko i ministara poljoprivrede i svatko od njih donosi svoju poljoprivrednu strategiju, koja nikako da zaživi.

Tako, umjesto sinergije, odnosno zajedničkog djelovanja u cilju provedbe i olakšavanja u ovom slučaju uzgajivačima domaćih životinja, na sceni imamo potpunu neusuglašenost državnih institucija objedinjenih u istom ministarstvu, što u konačnici rezultira negativnim učincima za stočarstvo u cjelini.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

13. listopad 2020 19:20