Na deset milja od drevne Salone, ne da se Dicmo. Selo koje ima kontinuitet postojanja od Ilira naovamo pravi je mamac za mlade obitelji. Bježe iz skupog, zagušenog Splita, da bi dvadesetak kilometara dalje, preko brda, svili obiteljsko gnijezdo. Izgradili dom.
I nije to od jučer. Uvijek su Dicmanjani bili dobro povezani s morem i zaleđem, Splitom i Sinjem.
– I prijan, dok je Rera išla, sve je radilo ili na željeznici ili u škveru. Blizu smo gradu, i eto ti ga na – kaže Ljubo Zebić, koji je, veli, "živijo doli u Kaštelin, ima stan, a kad bi iša do Splita, tribalo mu je po ure i više, odma bi ga kod pumpne stanice uvatila kolona".
– Još ako se probije ovi tunel od Radošića i Hrvaca, bit će još bolje. Tako se Sinj prometno rasterećuje. Ja se sićan, ti se još nisi ni rodija, kad se radila Magistrala. Onda ti je bilo da svaki grad oće cestu, a sad kad je doša veliki promet, sad svakomu smeta. Kroz Split je išla magistrala, kroz Trogir... Sad ti ovdi iz Butiga kad kreneš u Split, šta ti je to, bogati, petnest minuta – Ljubo će, koji se još prije četrdeset godina vizionarski počeo pripremati za povratak na selo. Na ognjište gdje se prvi puta ogrijao.
– Kad san ja ovde počeja gradit, onda si moga šta si tija jer je sinjska općina bila nerazvijena. Sad prvo triba papire sređivat – konstatira ono što će nam poslije spominjati svi sugovornici iz Dicma, sela koje napreduje divovskim koracima.
– Naročito otkad je doša novi načelnik. Kako je on počeja radit, Dicmo iđe naprid. Bija je u proizvodnji pa zna. Ovi prija njega nisu imali tog radnog iskustva. I šta će onda oni znat? Ništa – prezadovoljan je Ljubo Petrom Maretićem, načelnikom kojeg je iznjedrila Nezavisna lista mladih.
Život, a ne smrt
Živopisni Ivan Ćapeta nabio je na glavu južnjačku kapu iz vremena američkoga građanskog rata. U mjestu koje vrvi životom, Ćapeta više ne radi kao grobar. Smrt, kaže, ovdje nije tema. Dicmanjana se rađa sve više, a nova krv kola raštrkanim zaseocima od Krušvara do Sušaca.
– Sve imamo, bogati. Školu, vrtić, ambulantu, autobus, butige, poljoprivredne i prehrambene, kafiće... Nema dana jednoga a da neko ne upita ima li se šta prodat. Kuća, zemlja, bilo šta. Dicmo je najatraktivnije misto u Zagori! – grmi Ćapeta.
A cijene? Kako se kreću cijene zemljišta?
– Zavisi od položaja – Ivan će.
– I papira! – dodaje Zdravko Maretić.
Parcele mahom nisu pravno "raščišćene".
– Oto je najveći problem, jer od moga je šukundida šukundid uzeja od tvoga niku njivu i sad govoru njegovi potomci to je naše – ne dan?! Ma, di tvoje, rano moja? – slikovito je opisao Ćapeta nered koji vlada u katastru i gruntovnici.
Da se to riješi, upravo u Dicmu bi, po Ivanu Ćapeti, počela demografska obnova Hrvatske.
– Moj šjor novinar, da je ova Vlada imalo pametna, u Dicmu bi za dvi godine bilo petsto dice.
– Kako?
– Lipo. Ima ovde sad petsto momaka od dvadeset do trideset godina šta se nemaju di oženit. I da je Vlada napravila neke kućice montažne od pedeset-šezdeset kvadrata, i ne davat im to mukte, nega naplati, bogati, na rate – sto, dvista eura, a ako imaš troje dice, ne moraš platit ništa. Vidija bi, brajo, bilo bi nas za dvajs godina ki Kineza. I to kad poslin nareste, pa kad jih dobro naoružaš, ubit će boga u svakomen. Ha, ha... – kesi se veseli Ivan, a pravo govori.
Zdravko Maretić nam potvrđuje da je Ivan najinformiraniji u selu, i kad taj nešto kaže – "to van je ki Sveto pismo". Evo, kako Ivan gleda na one koji se iseljavaju iz Zagore trbuhom za kruhom.
– Svi ovi šta govoru da su baje u Njemačkoj, obični su golje i odrpanci. Viruj mi; on dođe ovdi, on je ka niki gastarbajter. A di si napravija kuću? Di ti je vila? Dođe s nekim BMW-om, merđanom, a samo šta mu kolo nije ispalo. Više ja imam u žepu nega on. Šta se smiješ, istina je... Di su jin te pare? I on mi dođe – daj piće? Ma, koje piće; ja iman gnjili novaca od prošle godine, uzmi pinjur, brajo, i bodi – junači se, a ima i zašto. Oba su mu sina, kaže, ostala u Dicmu.
– Gori di mi je prijan bila štala, sad mi mali gradi kuću. I drugi je osta ovdi. A di će? – ne da se smesti Ivan pričama o susjedovoj travi koja je zelenija od naše.
Da dobri Ivan ne laže, kazuju brojke. Načelnik Petar Maretić je kao student popisivao stanovništvo.
– Prema nekim procjenama, mi imamo oko 3200 stanovnika. To su neformalne brojke, ali i golim okom se vidi da je to otprilike tako. Tu dodajte još tristotinjak osoba koje su prijavljene u Splitu, a žive u Dicmu, i eto nas na tri i pol tisuće ljudi. Deset godina prije, Dicmo je imalo 2850 stanovnika, s tim da je opet bilo nekih dvjestotinjak ljudi koji su imali prebivalište u Splitu, a stalno su bili ovdje. Prirast stanovništva je očit – svjedoči načelnik.
Druga se mjesta u zabrđu Splita gase, a Dicmo – cvjeta.
Pedeset novih građevina
– Puno se ljudi vraća tu pod stare dane, ali veliki je interes i mladih koji su rođeni u Splitu i Solinu za povratak na didovinu. To znam jer imam tri-četiri prijatelja koja dolaze tu vikendom i kažu; e, da mi je ovdje pedeset kvadrata – ja bi da sve. Realno, nekakvu prizemnicu od stotinjak kvadrata s krovom i svim pripadajućim dozvolama, u Dicmu možete napraviti za nekakvih šeststo, sedamsto tisuća kuna. U Splitu toliko košta jednosobni stan. U kreditu ste, a stambeni problem niste riješili. Nemate dovoljno prostora ni okućnice. Zbog tih razloga nam dolaze i ljudi sa strane. Prepoznali su Dicmo kao mirno mjesto između dva grada u kojem bi željeli osnovati obitelj. Kažem opet, puno je Dicmanjana koji žive u Solinu i Splitu i polako se vraćaju na svoje. Ja sam i jučer trojicu vodio po Dicmu da bi im pokazao parcele. Mjesečno imamo preko trideset zahtjeva za kupovinu zemlje. Nekidan me njih četvero zove telefonski po istom pitanju, peti mi šalje poruku preko Facebooka jer vidi da sam načelnik: "Poštovani, ima li u Dicmu građevinskog zemljišta na prodaju?" Znači, potražnja je velika jer je Split preskup, a do Dugopolja je sve preizgrađeno. Došao je red na Dicmo i mi to moramo iskoristiti – odlučan je, i eto nas opet kod vražjih papira, dioba i međa. Sitnih prepirki, ali i pravih, žestokih svađa.
– Problem je taj što većina ljudi koja je otišla iz Dicma prije pedeset i više godina ima po četvero ili petero braće i sestara, pa im je didovima podijeljena na dvadeset dijelova, a nitko se ne želi odreći u korist drugoga. Zato ću pokušati okupiti mještane po zaseocima, jer čim sam došao na vlast, na taj sam način odlučio komunicirati s ljudima, i moliti ih da jedan drugome iziđu ususret. Konkretno, ja sam se sa svojima u korist mlađeg brata odrekao naše kamene kuće jer nećemo je danas dijeliti na četiri dijela da bi kasnije na njoj bilo dvadeset suvlasnika – razumno će Petar.
Namjerio je raspetljati gordijski čvor koji su zagropali naši stari izbjegavajući platiti porez državama koje su završile u povijesnoj ropotarnici.
– Republika Hrvatska bi trebala ubrzati postupke "čišćenja" zemlje i njezine prenamjene da bi sve zajedno u ovoj Lijepoj našoj krenulo u boljem smjeru. Svaka "očišćena" parcela u Dicmu znači napredak, zato što se tu može napraviti kuća, OPG, a to dovodi do porasta broja stanovnika. Zato planiramo sjesti s ljudima iz Geodetskog instituta pa u dogovoru s njima pokrenuti geodetsku izmjeru. Da kroz nekih, recimo, deset godina pravno očistimo što više parcela. E, sad, tu postoji problem postotka. Ono što sad znamo jest da Geodetski zavod plaća četrdeset posto te izmjere, a općine su dužne platiti šezdeset posto. Nama bi bilo najidealnije kad bi država i Geodetski zavod na sebe preuzeli sedamdeset posto, a mi bismo kao Općina riješili ostalih trideset posto troškova. To je procedura koja minimalno traje pet godina, ali i način na koji se može aktivirati veći dio zemlje u Dicmu. U nas su sada konkretno pokrenute izmjene prostornog plana i ide se na javne rasprave. Kroz dva mjeseca očekujemo javnu raspravu, a nakon toga, poštujući sve zakonske procedure, tražit će se suglasnost Općinskog vijeća Dicma. Donošenje prostornog plana očekujemo tamo negdje poslije šestog mjeseca, a nakon toga izgradilo bi se sigurno pedeset novih građevina – kaže načelnik i ne laže, jer već tu, pod ponistrom mu, niče reprezentativni poslovno-trgovački centar.
Sve je, zapravo, krenulo s Radnom zonom Dicmo. Nju ni velika svjetska kriza nije slomila.
– Naša zona je više proizvodnoga karaktera, "prljava". Nisu to samo skladišta i usluge. I to je njezina prednost. Tamo gdje su samo skladišta u pitanju, ako ta roba ne ide iz nekog razloga na tržište, zona automatski ne funkcionira. Ne mogu plaćati komunalije i druge obaveze. Mi u zoni imamo više od 180 tisuća kvadrata slobodne zemlje, a u ovih šest mjeseci na mjestu načelnika, doveo sam preko deset investitora koji se zanimaju za poslovanje u Dicmu – optimističan je Maretić, ne boji se za perspektive mjesta kojem je na čelu.
Poticaji za mlade obitelji
Voda još nije stigla u Sušce, međutim...
– Bit će i to riješeno kroz nekih godinu dana. Sad smo na pedeset posto onoga što treba napraviti. Zatekao sam imovinskopravne probleme, raspravljalo se hoće li se krenuti u dovođenje vode preko aglomeracije, a tu nam je opet konkurent bila Općina Otok. Mi smo bili brži od Otoka i započeta je izgradnja vodovodne mreže. Izvođač je "Roko commerce", a vrijednost radova oko osam milijuna kuna. Očekujemo da će kroz godinu dana pokrivenost vodovodnom mrežom u Dicmu biti 99 posto, a oni koji bez vode ostanu, ili grade kuću pa čekaju kraj radova, ili je riječ o neriješenim imovinskopravnim situacijama. Gradi se glavni vod s osamdeset novih priključaka. Moramo zahvaliti i "Vodovodu" što je s nama izgurao taj projekt koji je doveden do visoke faze realizacije. Sve se financira iz EU sredstava – potvrđuje načelnik tezu da bi se Zagora mogla pozlatiti EU novcem.
– Evo, moj otac ima OPG. Uspio je kupiti traktor uz pomoć sredstava iz EU-a i nabaviti pčele. I kad god je koji natječaj u pitanju, javlja se. Važno je aplicirati. Prije je to puno teže išlo. Znate kakvi su naši ljudi ovdje; radije bi kopali cijeli dan nego pročitali tri rečenice. Hvala Bogu, i to se mijenja. I internet je napravio svoje. Više se ne radi na crno. Ljudi su se educirali i žele iskoristiti šanse koje im se nude, a ja s njima rado razgovaram na te teme i ne dijelim ih po stranačkom ključu. Najvažnije je da ih ne muljate. Ja im otvoreno kažem ako im nešto što su zamislili ne može proći na EU natječaju. I ljudi onda tu iskrenost cijene. Drago im je kad ih netko želi saslušati.
Kako se kreću cijene zemljišta za gradnju?
– A od nekih deset, petnaest eura po metru četvornom za građevinske parcele, i to tamo gdje vode još nema, ali kako će je svi uskoro dobiti, i tu će cijena porasti do dvadeset i pet, trideset eura po kvadratu. U užem centru Dicma zemlja se prodaje od četrdeset do četrdeset i pet eura.
Kako surađujete vi nezavisni i HDZ koji je na vlasti u Županiji?
– Odlično. Pohvalio bih suradnju sa Županijom. Takva je generacija političara na djelu i s naše i s njihove strane, doslovno ne gledamo tko je tko. Eto, župan Boban me kontaktirao prvog dana elementarne nepogode, pa poslao Damira Gabrića da nam pomogne oko poplave. Mjera "Budi tvoj dom" u aranžmanu Županije dobro je zaživjela u Dicmu. Pet-šest obitelji minimalno koristilo je te subvencije za gradnju kuća – veli Maretić.
Dicmo će tek postati najveće gradilište u Dalmatinskoj zagori.
– U proračunu smo predvidjeli petnaest novih projekata. Namjerno ne naglašavam pitanja stambene zone da me zainteresirani za kupnju parcela ne zaguše dolascima u Općinu. Mi smo ti koji odrađujemo svu papirologiju da bismo još neka područja u Dicmu pretvorili u stambene zone. Nešto ćemo zemljišta za tu svrhu tražiti i od Ministarstva državne imovine. Infrastrukturno bismo ga uredili i ponudili poticaje za mlade obitelji: otplatu na rate ili ih oslobodili plaćanja komunalnog doprinosa – na kraju će naš sugovornik.
Dicmanjani, kako im je to i sudbina odredila, grabe naprijed koracima od deset milja. Sretno im bilo.